Gaćeša je neke od nas baš jako osvojio.
U ona vremena kad je stari, “andrija-maurović strip” umirao u svom prirodnom okružju tiskanih novina, njegove zadnje trzaje kod nas pokopao je Dubravko Mataković. Nisu to više bile šlager pasice, već punokrvne, punk table divljeg smijeha, koje je Šareni dućan s Jean Marc Reiserom i njegovim Okorjelim Pokvarenjakom reizdao na ukoričenim pločama. Strip je tako svoju eru vinila brzo spržio, a što se naše, to jest svjetske scene tiče, sasvim lijepo, istina mrvicu gurnuto na zadnju stranicu kritičkog promišljanja, živi u Fibrinim izdanjima.
Kapetana Gaćešu sam snimio u jednom šoping centru i odmah ga kupio svome, tada osmogodišnjaku. Nisam ni prelistao prije kupnje jer, čisto iz iskustva, znam da ono trojstvo: kakica-piškica-gaćica kod malenih rađa jednu smiješnu radost, koja nama baš i nije toliko vesela. Možda smo i mi u fazi ukoričenog bontona? Uglavnom, ima tomu više od jedne godine kako je taj superjunak doletio na naše police i sin me nedavno zamolio da pogledam kad će to više Mozaik knjiga izdati desetu knjigu pustolovina Darka i Marka i njihovog Kapetana.
Primijetio sam par stvari na netu – serijal rađen od 1997. do 2015. ima dvanaest knjiga i tri spin off-a, preveden je na više od dvadeset jezika uz prodaju od preko 70 milijuna knjiga! Dreamworks je ove godine producirao i animirani film, The Captain Underpants (vizualno djeluje manje anarhičan, umiveniji i roditeljski dotjeran za šire školske mase), a crtač, scenarist i tata mata riječi i slike ovog hibrida romana i dječijeg stripa je Dav Pikley.
Jednom je izjavio da je svog superjunaka smislio i krenuo crtati kao proto-verzije budućeg, planetarno uspješnog, romana u drugom razredu, s nekih osam godina, na hodniku ispred učionice iz koje je bio izbačen i kažnjen od učiteljice jer je stalno glumio razrednog klauna. Još sam snimio površno surfajući kako kod nas nitko nije potrošio previše riječi objasniti o kakvom je autoru, knjizi i epskom junaku na entu riječ.
Djeca se vrlo lako i jeftino mogu kreativno izražavati stripom, koji, sam po sebi, uključuje i crtež i tekst, i naraciju i kreaciju, a i sami znate da dječji crteži više liče na ovog Gaćešu, nego li na Disneyeve junake. I ako im podignemo hiperrealističnu ljestvicu te težimo vjerno kičastom likovnom izrazu – dijete nam, vjerojatno, nikada neće nacrtati nijedan strip. A to je šteta, rješenje nije u igraćoj konzoli i gejm zoni sa savršenom grafikom.
Zabavno je i to, ali da li je cilj odgoja samo stvaranje razigranih konzumenata? Moj maleni je, potaknut ovim stripom, radio i varijacije na temu i, kasnije, samostalne stripove. I nije da su mu svi scenariji bili dobri, sve fore svima smiješne ali, čini mi se da se dobro zabavljao radeći na njima. I dao je autorski pristanak objavljivanja jedne svoje naslovnice za potrebe ovog teksta.
Kakva je ovo knjiga? Sudeći po prvoj u seriji koju sam pročitao (ostale se iz nekih ideoloških pobuda ne usuđujem jer ne želim baš i biti ona vrsta roditelja koja će pročitati sve mailove svoje djece i kontrolirati svaki, ama baš svaki detalj njihovih ljubavnih, društvenih i inih tuga i radosti), Kapetan Gaćeša je na estetskom tragu trojice gore spomenutih autora, ali pomaknut (a svi su oni pomaknuti) prema onoj dobi u kojoj su ljudske izlučevine, infantilne spačke i maštovite imaginarne fantazije prvi dodir u cjeloživotnom preispitivanju autoriteta.
Ne bi bilo loše da nakladnici nalijepe na ovakva izdanja one oznake kao na odjevnim predmetima, 8 -10 ili 10 -12 y; jest da to ne bi bila pametna poslovna odluka, ali ako već filmovi imaju preporuke za negledanje 10, 12 etc., tko zna, možda bi i iskrena trgovačka politika ciljanoj publici (ne toliko u smislu svrstavanja u dobne ladice, već kao roditeljima – koji su u cajtnotu za pretraživanja i istraživanja – preporučene olakšice; na koncu i lektira ima svoje razrede) dala neke rezultate u odgojno-obrazovnom smislu.
Kurikulum nije samo obaveza državnih institucija. Jer, u toj zamrznuto animiranoj – za djecu poticajnoj (uči ih mentalnoj aktivnosti stvaranja slikovne dinamike, u ovom stripu se to i manualno radi i zove se KIN-O-PRST) – priči, glavni su likovi, to jest tvorci glavnog lika, George i Harold, fourthgradersi.
I kao po arhetipskim igralištima djetinjstva u kojima žive imaginarni prijatelji i klasičnim book-ovima superjunačke sedme umjetnosti, dva dječaka, pritisnuti frustracijama odrastanja, crtaju svog alter-egoističnog lika, kapetana slavnog i odjevenog od peta uglavnom… u gaćice. Scenaristička nit je jasna – dva glavna trouble makera crtaju svoj strip, prodaju ga na školskom igralištu sve dok u priču ne uđe strogi, nikad nasmiješeni ravnatelj i nasmije se tek kad ih konačno uhvati u brojnim zlo-hahaha-djelima.
Crtež je konceptualno prelomljen na onaj autorski i na onaj koji je strip u knjizi, to jest, dječji. Bistro i lako za slijediti jednom djetetu-čitaču uz tekst koji ga i otvara i slijedi dominirajući tako da taj “autorski” više naginje ilustriranom romanu, dok je onaj “dječji” klasično stripovski. Žanrovski bi bio opozitan grafičkom romanu, nešto kao roman s pokrenutim grafikama. Sve ostalo razuzdana je mašta, baš ono što rastući ne bi trebali tek tako, olako rezervirati isključivo za djecu.
Teško je ne pročitati u tekstovima osmijeh ispod brka Predraga Raosa dok se igrao prijevodima Underpantsa na naš jezik. I ako Goran Navojec ne posudi glas u eventualnoj, jezičnoj sinkronizaciji ovog animiranog filma, bit će mu to velika ekranska žuta mrlja na donjem bijelom glumačkom vešu. To je taj glas, to je taj stas! A ako ste vi od onih koji misle da djecu ne treba naučiti skinuti gaće i gaćice prije sjedanja na wc školjku, onda ovo baš i nije knjiga za vas. Ali dajte ju slobodno djeci uz toaletni papir dok tamo čuče jer svakako lakše prolazimo kroz sve životne nužde smijući se.
