Stare prdonje i nekoliko mladenačkih pogleda na svijet oko nas.
Na onoj umjetničkoj polici koja nije namijenjena djeci zanimljivo je baciti pogled kakvu ulogu igraju ili kakve su uloge podijeljene samoj toj djeci.
U popularnom francuskom strip serijalu Les vieux fourneaux (Fibra prevela kao Stare prdonje i izbacila u integralu četiri od pet albuma, a ujedno je u matičnoj zemlji snimljen i prilično uspješan film), djeca, pored staraca koji su glavni likovi, zauzimaju lateralno ali i posebno mjesto.
Osim referenci iz mladosti glavnih likova, postoje tamo, u nekoj francuskoj provinciji, i ta tri dječaka koji se sporadično pojavljuju kroz ove strip albume. Najefektniji je onaj momenat predstavljanja njihovih sporednih uloga iz drugog albuma kad mlada kazališna redateljica predstava za djecu primijeti ovcu kako leti.
Kao što bi i svatko od nas, uleti djeci vičući zato što muče životinje. “Joj, što sad, igramo se…”, stav samoobrane. I onda objasne da im je ideja došla iz videoigrice Skylanders u kojoj ispaljuješ ovce pa one odskakuju po oblacima. Tehnički joj pojasne da joj treba bačva, zračni jastuci iz auta (s tatinog autootpada), preko njih daska, žice i aktiviraš sve mobitelom. A uostalom, kažu, lako je, sve je objašnjeno na YouTubeu: “Osim toga, ovca to voli, znate.”
U sljedećoj roli napravili su praćku za kokoške. Ovaj put ih redateljica, Sophie, koja se sprijateljila s njima, spašava od vlasnice kokošinjca: “Stvarni svijet nije videoigrica! Svaki put izvedete neko sranje!” Sad je pak ideja došla od Angry Birdsa, a i ne znaju što bi radili jer su im roditelji oduzeli mobitele i stalno ih tjeraju da se igraju vani…
I još, pored priča o skrivenom blagu koje stvarno odu tražiti (ali ih spriječe jer stvarno postoji), prijedloga da naprave drveni mlin na potoku (na što samo nijemo i prezrivo frknu), pojavi se i u sceni napada povrćem na glavne likove – starce. “Igrali smo se Biljaka protiv zombija. Tamo se zombiji bombardiraju povrćem.” Sophie uzvraća: “Pa nisu to zombiji, to su starije osobe!! Valjda ipak vidite razliku?!”
Na kraju četvrtog albuma na seoskom sajmu dok jedni igraju balote, drugi cugaju, treći gledaju predstavu, oni u jednoj sceni zaneseno s četiri puške i jednim umirovljenim generalom tipa Željko Glasnović rokaju videoigricu naziva Zombie Nightmare 3.
Bez dublje analize ovo je i komično i realistično stvarno, duboko i toplo prikazana današnja generacija u sukobu roditeljskih i vlastitih viđenja svoga djetinjstva. A samo je mali dio ovog velikog strip serijala.
Možda bi sad ovdje mogli provući i niz kulturoloških studija i iščitavanja u sukobima generacija, ali postoji još ta jedna genijalna scena iz stripa: ona o dječjoj predstavi. Sophie završi svoju lutkarsku predstavu Vuk u gaćicama i upada joj jedna mama iz gledališta. Napada je da sa svojim vukom insinuira da dječaci više nisu dječaci, djevojčice nisu djevojčice zbog svih tih perverznih vrijednosti koje danas kruže čak i po dječjim predstavama. Dolazi djed s bijelom veselom unukom i pita gospođu što nije u redu. Ona pokaže na unuku i pita ga što li će ona zapamtiti iz predstave. Djed poentira da to nije unuka, već praunuk, i to Jean Mustafa. Samo više voli nositi haljine.
Ne znam za vas, ali ja sam se prilično razveselio ovoj novoj Fibrinoj ediciji za djecu imena Nika. Ne samo zato što ću im moći jednog dana kupiti ili uzeti u knjižnici pokoji strip, već zato što nema filma koji ovo može prenijeti na platno, niti ovakvih tekstova koji mogu dočarati srž samog medija kao što je strip.
U svakom slučaju i u našem društvu teme u ovom stripu su i te kako aktualne, inteligentno i duhovito prikazane, na toliko razina da me je moje desetogodišnje dijete, kad je škicnulo što to čitam, žicalo da mu posudim. Može, ali tek kad pročitam.
