Programer, gejmer, čovjek koji stvara priče i igre… Upoznajte čovjeka s kojim vrijedi zaglaviti u kakvoj dosadnoj čekaonici…
Prije nego li je objavio zbirku priča, dva romana i zbirku pjesama (Mima i kvadratura duga, Mučenice, X…) Želimir Periš je s Lego kockama napravio makete svih važnijih zadarskih povijesnih zgrada. Autor je trenutno najpopularnije igre za odrasle kod nas: Strašne žene.
Ne pišeš za djecu?
Još ne. Zapravo jako želim pisati za djecu. Već dugo vrtim jedan dječji roman u glavi i samo čekam pravi trenutak da ga ispišem. Oduvijek čitam puno dječje literature, što iz znatiželje, što uz vlastitu djecu, a taj poriv – kad ti se nešto sviđa, pokušaj i sam to stvoriti – me je uvijek pokretalo.
Istina, prije nego sam počeo pisati slagao sam Lego kockice, i to obično ne bi stalo samo na građenju, već sam scenografiju i figure koristio za kreiranje foto-stripova. Tu sam zapravo osvijestio da mi je, čak i u takvom, gotovo arhitekturalnom hobiju, na prvom mjestu priča. Ti su stripovi su dugo bili objavljeni na internetu, postojao je i magazin Storyatures, danas je ugašen, ali još nisam izgubio nadu da bi jednom neke od tih stripova objavio i na papiru.
Arhitektura, strip, riječ… Koliko je za tebe i samo pisanje igra i čini li ti se da se danas i oko pisanja i čitanja vrti previše ozbiljnosti? Ima li u, i oko današnje književnosti, bilo za velike ili malene, previše racija, a premalo ludensa?
Na pisanje prije svega želim gledati kao umjetnost. Ma općenito, svemu što radim želim pristupiti na neki kreativan način, a to znati pokušati stvoriti nešto novo, izaći iz očekivanih okvira. A da bi se to postiglo mora se igrati. Igranje jest način upoznavanja i testiranja svijeta. Djeca se igraju kad otkrivaju svijet oko sebe i svoje mogućnosti u tom svijetu. Mačići u igri otkrivaju koliko daleko mogu skočiti i koliko čvrsto zagristi.
Igranje je otkrivanje, u tom smislu, i umjetnost mora biti igranje, testiranje sebe u vlastitom okruženju, pokušavanje neočekivanog, neobičnog, novog, pa i nemogućeg. Ludens uvijek biram ispred racija, ali racio zadržavam kao temelj, nekad i skriveni, svega što radim. Ozbiljnosti u svemu je previše. Nije ozbiljnost nužno loša, ali zna biti dosadna. A u umjetnosti, posebno pisanju, dosada zna biti velika prepreka. Današnje postmoderno informatičko doba jako je kritično prema dosadi.
Ok, uvrnuto bi sad pitanje bilo tipa pošto ćeš po drugi put postati tata, kakav si s praktičnom stranom roditeljevanja: kao pisac, je li dobro ispišeš mijenjanje pelena?
Pa igramo se i s intervjuom, to je u redu 🙂
Na žalost, stvaralački i obiteljski život nisu posve sukladni. Za pisanje treba puno vremena i to vrijeme se mora pronaći svaki dan, a u nizu obaveza svakodnevnog života viška vremena nema. Zato ga se mora krasti iz drugih izvora: recimo od spavanja ili od onih divnih mirnih obiteljskih trenutaka. To je gadna žrtva, netko zbog toga uvijek pati, pa se zato češće događa da pelene, a ne pisac, ispisuju roman.
Dobro zvuči, o sinesteziji mirisa nećemo… 🙂 Programer si, jesi li gejmer? I koliko si zadovoljan odjekom Fierce Women?
Programer sam, to mi je profesija. Gejmer sam, to mi je odrednica. Igranje u svakom obliku mi je uvijek bilo važno i tu se nalazim. Igram sve, od računalnih igara na bilo kojoj platformi, do igara na ploči, na kartama, društvenih. Uživam u tome i kroz socijalne i kroz matematičke mehanizme.
Mislim da je apstrakcija funkcioniranja svijeta u simplificirana pravila igre – umjetnost za sebe. Istina, malo sam bliži igrama koje nose i priču, storytelling moment mi je blizak. Vjerujem da je medij računalne igre jedno od važnih budućih implementacija književnosti i književnih tekstova, baš kao što je to nekad bio film.
Ipak, Strašne žene, igra kojoj sam osmislio mehaniku i pravila nema taj moment priče. U osnovi je to jedna apstraktna igra s kartama ali je njena tema toliko upečatljiva i važna da se ta igra prometnula u jedan uspješan projekt, a tek je u začetku. Pravi odjek ove igre se tek treba dogoditi. Igra je kroz razne poduzetničke fondove i kampanje financiranja osigurala sredstva za distribuciju i nastavak razvoja, tako da će najljepše stvari ove priče tek biti napisane.
I za kraj, ima li nade za djecu u ovom društvu koje agresivno potencira ideološke dihotomije usmjerene upravo na njih?
Djeca su trajno područje borbe. Ništa nema važnije od odgoja i osvještavanja djece. Često sam u poziciji u kojoj se konkretni životni problemi s kojima se susrećem lome upravo na mojoj djeci. Kao roditelj onda sam sklon biti popustljiv, jer nijedan roditelj ne želi da mu vlastito dijete bude oružje ili oruđe bilo čijih borbi. Na žalost, to onda znači podrediti se i šutjeti, a to onda znači biti poražen. Ponosan sam što je i moj sin bio na prosvjedima i nosio parole, ali smo se potrudili da dobro razumije što te parole znače i sam prepozna koja je prava strana.
Moja je baka govorila: “Mi ćemo se još nekako snaći, ali kako će njima biti, jadna im majka”. Ja nisam toliki pesimist. Vremena su trenutno čudna, iracionalna i histerična, ali to ne može potrajati. Svi ideološki sukobi u koje smo ubačeni samu su paravan borbi za moć. Ma kako završile, pozitivne društvene procese mogu samo usporiti, ne ih i preokrenuti.
Oduvijek se govori da na djeci svijet ostaje, međutim, to ne znači da će dalje bez nas. I mi ćemo živjeti u svijetu kojim će upravljati naša djeca, a vjerujem da će to biti bolji svijet.
I ja se nadam. U međuvremenu, napravimo igru u kojoj odrasle šaljemo u magareće klupe?
Problem s odraslima je što se ne žele igrati. Sve odrasle treba odmah utjerati u magareće klupe, a samo oni koji se budu igrali smiju izaći.
