Svi već sve znate o Brickzineu, a evo i malo unutarnjeg uredničkog pogleda…

“Baš moraš doma imati kulturu čitanja magazina” govori mi kolegica Donatella pri prolasku uz fotokopirni stroj stisnut uz časopisnu ekipu u Palači Modello, u onom dijelu koji zovemo “periodika”.

Isti dan čitam vijest o radikalnom ograničavanju pristupa mobitelima učenicima u Francuskoj u kojoj je iskorišten pojam “mjera protiv ometenosti”. Dugo nisam pročitao pojam koji tako dobro pogađa suštinu.

Ometenost.

Da, to je to.

I zato trebamo magazine.

Mislim da mi je zato i rad na Brickzineu ovog proljeća bio drag. I zato mislim da o njemu među ostalim treba govoriti u kontekstu “ometenosti”.

Brickzinalije #1: “Age of Empires” u ogledalu iliti kako uspavati bebu

Prvo oko jednog detalja moramo biti načisto – nisam antitehnološki retronostalgičarski ludist. Štoviše, ljudi me često percipiraju kao “geeka” iako nisam ni to. Unatoč statusu na Google Talku. Unatoč cjelokupnom profesionalnom radu u Gradskoj knjižnici Rijeka kojeg su obilježili tableti, 3D printeri, online portali, crowdfunding, društvene mreže… Unatoč i privatnom životu u kojem sam bivši hardcore tviteraš (profil je još gore, ali ne nalazim više konekcije s tim svijetom), autor knjiga o povijesti informatike u Rijeci i “geekovim” iza željezne zavjese. Recimo da sam 2010./2011. godine u jeku tablet euforije odjednom imao odnosno kupio – iPad, Acer i Kindle e-reader! I danas ih imam iako i  danas čitam najviše knjige na papiru.

Paralelno ono što sam najviše volio bio je tiskani magazin. Plan B. Onaj za koji mnogi kažu da je posljednji s kioska koji je vrijedilo skupljati.

Znači, koja je dodana vrijednost jednog tiskanog časopisa za djecu? Još Pipsi pjevaju djeca brzo rastu ne čitaju Modru lastu… Ima li smisla sa šezdeset stranica papira sletjeti u “youtubersko-twitcherski-fortnajtovski” svemir? Kakvu energiju ikome može stvoriti dosadni papir?

Brickzine nismo radili kao materijalizaciju neke klišejizirane predodžbe što treba biti časopis za djecu ili pak kao ono što već poznajemo. Red bojanki, red spajalica, križaljka, red rezalica, a sav tekst kao jedan veliki “fun fact”… Rađen je prije svega kao čitateljska adrenalinska bomba kulture. Brickzine ima poruke: reži i stvaraj od drveta, sadi vrt oko zgrade, osvoji parkiralište za kreativnu igru, programiraj Arduino, dizajniraj svoja slova, piši priče!

Ulica nije…

…slučajno tema broja. Svašta se je vrzmalo po glavama uredništva, ali ulica je pobijedila. Ima tu više slojeva. Mi stariji imamo nekakav čudan nostalgičarski osjećaj prema tom razdoblju osamdesetih i devedesetih kada smo u klapama po nas dvadesetak haharili ulicom. Igrali se. Zezali.

Mi isti imamo i taj čudan osjećaj da je ta ulica danas mrtva i da su je pojeli ekrani. Ne bi bio tako kategoričan. Ovisi o naselju, vibraciji, roditeljskom pristupu. Ja živim u Cvjetnoj na Drenovi i tu je džumbus. Igračke na cesti. Cika, dreka, kreda u rukama. Ne vidim taj svijet umrle ulice. Samo prilike. Ulica se vraća. Ovo su tekstovi o tome.

Čitateljski proizvod….

…od prve do posljednje stranice! To smo htjeli. Najponosniji smo da postoji jedan zdrav antiekranski sloj koji se provlači kroz cijeli broj. Brickzine je stvar za čitanje i to kroz neko vrijeme. Nije kratka zezancija. Magazini se čitaju onako pomalo. Kao na dozu.

Čitanje je jedna od najvažnijih kognitivnih aktivnosti i vrijedi ju brusiti. Stvarno se ne bi isplatilo tiskati nešto što nema tu dodanu čitateljsku i sadržajnu vrijednost, završi se u 5 minuta….

Originalnost…

…se nastoji postići na podosta načina. Nismo reciklirali postojeće pristupe i ono što drugi rade bolje. Nismo gurali križaljke jer ih imate na kioscima i previše. Nismo gurali stripove jer imamo genijalna prekrasna Fibra izdanja.

Nismo gurali previše humora i gegova jer je već bolji Garfield i gotovo svaki “youtuber”. Usmjereni smo kulturi za djecu. Brickzine nema namjeru biti ni Smib ni Modra lasta ni OK ni neki školski list. Fokus će uvijek biti kultura u svojoj punini i širini.

Mlađa dizajnerska posada…

…zaslužna je za ključni vizualni otisak. To su Dragan Kordić i Nina Delanović. Iza njih su besane noći oblikovanja i prelamanja. Također kroz cijeli broj se proteže profesionalna ilustracija. Ilustratori i dizajneri dobar su hrvatski izvozni proizvod, a da je tako pokazali su Davor Pavelić (naslovnica i glavna tema), Anja Sušanj, Vanda Čižmek, Goran Radošević, Klara Rusan I tipografija časopisa je birana pažljivo i pedantno.

Stvaralački fokus…

…je najvažnija komponenta Brickzinea. Bilo da je riječ i radu s drvetom, arduinom, računalom, sprejem, ključna poruka je stvarajte. Brickzine je poziv na kreativne industrije za djecu.

Aktivizam…

…provlači sve stranice Brickzine. No to nije onaj uobičajeni ideologizirajući i agresivni oblik. To je onaj iz “Družbe Pere Kvržice”. Zauzmi ulicu i napravi nešto dobro. Zauzmi taj stari mlin i pusti što govore seljani.

Avantura…

…ustanova u punom smislu riječi. Raditi nešto poput časopisa velik je iskorak za ustanove. Gradska knjižnica Rijeka je jedna od prvih u Europi koja je izdavač jednog ovakvog produkta. Riječ je o potpuno drugačijem obliku proizvoda i promocije ustanove od uobičajenih, a takvi proizvodi svakako su dio razvoja publike. Rekao bi i njegov sadržajniji dio.

Softver Dječje

kuće. “Imamo Dječju kuću sada moramo stvoriti dječjekućaše”. Da parafraziramo famoznu izjavu o formiranju Italije i talijanske nacije krajem XIX. stoljeća isto vrijedi i za nas. Dječja kuća treba svoj softver, a festival Tobogan i magazin Brickzine tu su da budu glavni generatori.

Pedantniji su možda primijetili da je geslo na naslovnici jedno, a na hrbatu drugo. Da, ovo je za djecu,, ali problematizira i kako raditi za djecu.

Početak puta

Ovo je samo prvi broj i početak dugog procesa. Samo je mala ilustracija onoga što može biti časopis za djecu između 8 i 12 godine. Možda svaki broj treba biti drugačiji na suštinskim razinama – dizajna, teksta, koncepta… Možda trebamo raditi prave dječje fanzine, novinske priloge, komercijalan magazin za kioske, pravu digitalnu platformu dječjeg stvaralaštva… Ne znam što će biti moguće i nužno, ali ponuda kreativnih izbora je solidna. Za ovaj je važno da ima čvrst hrbat. Mora ostati i vidjeti se na polici.

Brickzinalije #2: Rad (ni)je igra

Dok ovo pišem na vrata netko kuca. Ispred neki srednjoškolci ili mlađi studenti. Kažu da su iz Coca-Cole i da mi žele dobar tek. Vrijeme je ručka. Pružaju mi u ruke bocu Cole i privlačan poster. Razmišljam koliko sredstava ulažu u takav rijetko viđen oblik promocije. Zašećerena voda nema kompleksa oko ulaska u naš život, a mi ulaganje u kulturu i proizvode za djecu držimo nešto sramežljivo i stisnuto. To je jedino što me brine. Samo mi nastavimo govoriti o demografskim mjerama i budućnosti…

Kristian Benić