Group 42 CopyGroup 35Group 42Group 42 Copy 3Group 34Group 42 Copy 2
Dopolavoro, Vijesti

Odlična predstava bez publike

Drugi prvomajski Zbor crvene Rijeke započeo je 27. travnja i trajao do 30. svibnja, u organizaciji Samoupravne interesne zajednice.

Očekivanja

Drugi prvomajski Zbor crvene Rijeke započeo je 27. travnja i trajao do 30. svibnja, u organizaciji Samoupravne interesne zajednice. Zbor crvene Rijeke odvijao se pod sloganom „Prema međunarodnom borbenom stvaralaštvu“, a razne aktualne teme propitivale su se kroz panel-diskusije, izložbe, koncerte, performans i film . Kako stoji u jednoj od najava događaja: „…frustracije nezadovoljne većine stanovništva rastu. Identitetsko nasilje poprima oblike nove fašistoidnosti“ Zato se sada pitamo: „Gdje su u svemu tome subjekti promjene našega doba? Imaju li svoje organizacije? Što se danas događa u poduzećima i ustanovama, napose onima u kulturi, u kojima rade ‘sretnici’ koji su još zaposleni? Kakve to veze ima s političkim strankama, nevladinim organizacijama i sindikatima? Je li rješenje u zajedničkom uličnom aktivizmu? Zakriva li sama komunistička ideja mnogo skromniji zahtjev za ponovnim dosizanjem socijalizma? Gdje je pobunjeni narod i tko u njegovo ime i na koji način govori? Tko su danas komunisti?“

Organizacija zaista jest bila ambiciozna, lokacijom, sudionicima, sadržajem i izvedbom. U petak, 28. travnja, u gradskoj su nas vijećnici dočekali detaljno elaboriran programi, tekstovi svih govornika, slušalice za praćenje simultanog prijevoda i panelisti među kojima su mnogi svojevrsne zvijezde akademske scene poput slovenskog sociologa Rastka Močnika, filozofa Boris Budena ili novinara Srećka Puliga, uz mnoge goste iz inozemstva. Odaziv je na prvom panelu bio solidan, ali već na drugom se znatno prorijedio, a do sutrašnjeg trećeg panela u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku ostalo je tek nekoliko gostiju. To je podsjećalo na uobičajenu dinamiku i posjećenost ovakvih manifestacija, jer ništa drugačije posljednjih godina nije izgledao ni poznati Subversive festival koji ima sličan format i adresira srodnu publiku. Između ostalog, u pitanju je interdisciplinarno, kulturno-umjetničko događanje koje rijetko kada privlači „mase“.
Već dugo vremena se pitam zašto je tome tako. Gdje su „konzumenti“ ovakvih sadržaja? Kome se zapravo obraćamo? Kao ljevica, obraćamo li se narodu i radniku ili se obraćamo kolegama „intelektualcima“? I prije no što stignemo postaviti neugodno pitanje o jazu između te dvije društvene kategorije, okrećemo se oko sebe i zaključujemo da nisu prisutni ni jedni ni drugi.


Prekid ljubavne afere

Čitajući članak Boa Rothsteina o kraju ljubavne veze između radničke klase i ljevice nailazimo na neke konkretne odgovore. Rothstein kaže kako je „150 godina star savez između industrijske radničke klase i onoga što bi mogli nazvati intelektualnom-kulturnom ljevicom gotov. Recentni rezultati na izborima sugeriraju da ovo dvoje sada imaju gotovo potpuno različite poglede na ključna društvena i politička pitanja. Generalno, tradicionalna radnička klasa favorizira protekcionizam, obnavljanje tipova rada koje je razvoj tehnologije pokazao zastarjelim i proizvodnju ispred pitanje okoliša“. To je, objašnjava Rothstein, baza i za njihova anti-imigrantska i ksenofobična stajališta. Tradicionalna radnička klasa ne pruža ni veliku potporu pitanjima prava seksualnih manjina. „Intelektualna-kulturna ljevica je sušta suprotnost.“ Oni su internacionalisti, strogo fokusirani na pitanja okoliša i podržavanje manjinskih grupa i multikulturalizma. „Teško je zamisliti da ljevičarski intelektualac poput Olofa Palmea danas inspirira industrijske mase. Umjesto toga, do njih dopiru ksenofobne i nacionalističke poruke Trumpa, Marine Le Pene i Nigela Faragea.“ Drugačije nije ni u Hrvatskoj i unatoč reputaciji koja nas prati, drugačije nije ni u Rijeci. Možda možemo postaviti pitanje pretvara li se nehotično intelektualizam ljevice u elitizam koji se nije u stanju obratiti svom inicijalnom subjektu kojeg je uzeo pod protektorat, a to je subjekt radničke klase. I ako je osnova njezine borbe ekonomska, gdje su nestala pitanja ekonomije. Bavi li se njima današnja ljevica?


Gdje su komunisti danas?

U proglasu izašlom na stranicama Historiografija. hr o Zboru crvene Rijeke stoji: „Mi nismo prevodioci narodnog glasa, a još manje smo samo kulturni radnici, zatvoreni u dodijeljeno nam polje tzv. nadgradnje. Ne treba izbjegavati uključivanje u debatu na kratki rok nerješivih političkih kontradikcija i iz njih proizašlih antagonizama.” Prevodioci narodnog glasa sigurno nisu jer ono što možemo generalizirati kao ovdašnji „narod“ većinski je pitanje komunizma žigosao velikom stigmom totalitarnog režima usko povezano i s netrpeljivošću prema srpskom narodu koji je iz tog odnosa izašao kao agresor. I dok se ljevica vremenom pozatvarala u svoje akademske kabinete ili okrenula umjetničkom izričaju, radnik se okreće nacionalnoj propagandi koja mu se obraća dostupnim i empatičnim jezikom. Jaz između ovo dvoje neprekidno je u porastu, jer što se više izoliraju međusobno i zatvaraju u vlastite diskurse to manje imaju zajedničkih riječi koje mogu izmijeniti.
Na pitanje gdje su komunisti danas i kome se obraćaju, panel tog petka ponudio je raznolike, ali ne i precizirane odgovore. Hrvoje Štefan govorio je o neuspješnosti alternative ako ne postavi jasan teorijski nacrt vlastite političke ekonomije. Srećko Pulig pita se ima li iza raznih novih lijevih taktike ikakve političke strategije. Christian Costa izlagao je o tome kako pretvoriti umjetničku vrijednost u političku, a Sezgin Boynik zanimljivo je otvorio svoje izlaganje govoreći o tradicionalnoj slici koju oni predstavljaju: Pet starijih muškaraca koji sjede za katedrom i govore o komunizmu Nije li to jedna pomalo već konzervativna, zastarjela reprezentacija? Ne izgleda li to kao skupa predstava postavljena za malobrojnu publiku?


Život poslije smrti

U „Sablastima Marxa“, francuski filozof Jacques Derrida citira jednu bojazan samog Karla Marxa, o svojevrsnoj kostimografiji za kojom posežu potlačeni kada pokušavaju formirati pobunu. Poistovjećujući se s revolucionarima prošlosti zaodijevaju njihove simbole, prvenstveno pod tim misleći da preuzimaju njihove ideološke okvire. To nije dobar put, smatra Karl Marx, jer preuzimanjem tuđeg lika potiskujemo vlastiti revolucionarni sadržaj. Uostalom, ne proizlazi li svaka politička borba iz njoj specifičnog historijsko materijalnog konteksta? Današnja crvena Rijeka preživjela je u obliku kostimirane predstave. Ona je bila plemenita u svom naumu, ambiciozna u realizaciji i iskrena u svojoj strastvenosti, jer biti tamo i slušati Borisa Budena ili Rastka Močnika kako s neobuzdanom strašću govore o gorućim pitanjima zaista je djelovalo iskreno u svojoj zanesenosti. Zanesenost je uvijek iskren impuls, onaj na kakvog se, ako smo romantične duše, ne možemo ne odazvati. Nema ničeg romantičnijeg od želje za promjenom koju želimo postići svojim mislima i djelima. Snaga te romantičnosti obično je obilježena teškim i moćnim riječima. Riječima koje su odlučne i borbene. Riječima poput ovih kojima se opisuje Zbor crvene Rijeke:
“Rješenje, koje bi stvari zahvatilo u korijenu, bilo bi u međunarodnom povezivanju na osnovama suvremenom trenutku suobražene antifašističke, antiimperijalističke i antikolonijalne borbe. Jugoslavenski narodi jednom su već uspjeli u tome naumu, kada su osnivanjem AVNOJ-a svoju budućnost povezali ne uz jezik, državljanske tradicije, pa čak niti uz kulturne identitete, već samo uz pobjedu nad fašizmom i izgradnju socijalizma.”
No ne svjedoči li ova zadnja rečenica upravo onoj kritici koju nam je vidovito uputio Marx, kritici o postavljanju predstave, pozivanju na neka prošla vremena. Ja bih, romantična kakva jesam, pristala i na predstavu ako će ona biti početak razodijevanja i revolucije. Možda bih pristala i samo na predstavu, na pozdrav drugovi i drugarice, samo da me na trenutak obmani osjećaj nečeg velikog. Ali ono što osjećaj u tim prvim trenutcima proglašenja borbe čini velikim, nisu simboli nego ljudi. Ljudi su ti koji riječima daju težinu. Bez njih, simbolične riječi nam se prikazuju kao sablasti, kao duhovi na praznim mjestima sale. I ja sam se pitala kao još nekoliko rijetkih drugova i drugarica u prostoriji: Gdje su zaista ljevičari danas? Jer ovdje nisu. Ako jesu, onda ih nije puno preostalo.


„Ako nema naroda možemo o umjetnosti“

Na pitanje o reakcijama javnosti na subverzivne umjetničke intervencije Minna Henriksson nije ponudila optimističan odgovor. Teško je izazvati reakcije javnosti. Ljudi kao da su većinski isključeni iz priredbi koje priređujemo kako bi plasirali politički iskaz. Vesna Vuković je u svom izlaganju konstatirala: „ako nema naroda, možemo o umjetnosti“. I izgleda kako se suvremena ljevica upravo time većinski i bavi. Nježno i nezamjetno jer niti umjetnost za sobom više ne podiže toliku prašinu. Kako i bi, kad joj se suprotna strana ne izlaže ili jednostavno konzumira neke drugačije oblike umjetnosti, da bi s ovom subverzivnom došla u ikakav kontakt. Osim u slučaju Frljić koji operira potpunom radikalizacijom korištenih simbola, izazivajući, mahom negativne reakcije šire javnosti. Ovo nas navodi na zaključak kako je jedina moguća komunikacija između „naroda“ i današnje opozicije, sukob. Jedini simboli koje zajednički prepoznajemo su oni oko kojih vodimo najsnažnije sukobe. Pitala sam se, hoće li itko od umjetnika adresirati taj problem, ali činilo se kako su malobrojni prisutni bili zadovoljni time da ostaju začahureni u svom mikrokozmosu i na jeziku sastavljenom od definicija, teorija i referenci dalje proizvode kriptografije. Da i sama to kažem na manje kriptičnom jeziku: ljevica je postala malobrojna skupina koja komunicira samo sama sa sobom.


Nije propalo ako se još priča o tome

Entuzijazam pojedinaca koji su se ipak okupili kroz proteklih nekoliko dana, tiho ali ipak artikulirano zazivajući nostalgiju i nadu, ne bi trebao proći nezabilježen. Ono što svakako možemo zaključiti jest da i dalje postoji volja, želja i ambicija određene, ma kako uske skupine ljudi, da se o određenim važnim pitanjima problematizira na kompleksnoj razini, da se postavlja pitanja i traži odgovore. Da se zaključiti kako su nam postojeći alati manjkavi, nedovršeni, zaglavljeni u nekom anakronizmu kojeg se teško osloboditi, s puno nerazriješenih društveno-političkih trauma. No činjenica kako još nismo našli adekvatna sredstva komunikacije i razvoja, ili recimo čak, organizacije i borbe, ne znači da s tim nastojanjima treba prestati. Ono što možemo jest poslušati Marxov savjet i osloboditi se starih ideologija, čak i ako to znači osloboditi se marksizma. Tek artikulirajući vlastiti revolucionarni naboj možemo početi pronalaziti odgovore na izazove ovog vremena i prostora. Tek tako ćemo pronaći svoju publiku i u konačnici svoje saveznike.

 

Autor: Dunja Matić