Na planu društveno-političkih zbivanja, 2018. godina bogata je specifičnom simbolikom: ove se godine obilježava 200 godina od rođenja njemačkog filozofa Karla Marxa, 170 godina od tiskanja prvog izdanja Marxova i Engelsova Komunističkog manifesta te 50 godina od anti-sistemskih prosvjeda 1968., od kojih je vjerojatno najpoznatija inačica ona svibanjskih prosvjeda u Francuskoj.
Ta tri događaja istovremeno predstavljaju i važne prekretnice u poimanju politike, društva i kulture, svaki na svoj način. Vizure tih događaja jednako su raznorodne koliko su ti događaji seminalni: primjerice, postojanje njemačkog filozofa Marxa nije istovjetan postojanju „komunista“ Marxa. Jednako tako, prosvjedi ’68 u kolektivnoj memoriji imaju mnogo različitih života.
Jedan od pokušaja dijalogiziranja s tim inačicama memorije zbio se prošli tjedan u Rijeci, gdje se u razdoblju od 23. do 25. svibnja odvilo događanje pod lapidarnim naslovom „’68. u Rijeci i svijetu“, u dinamičnoj organizaciji Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, Drugog mora, Galerije SKC i udruge studenata IKS, te u sklopu projekta Krajobrazi sjećanja u ingerenciji programskog pravca Doba moći Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture.
O klasnoj nejednakosti: izložba i tribina „Bunt: ’68. u Rijeci i svijetu“
Žanrovski heterogen program osmišljen je na osi produktivnih čitanja društvenih pokreta 1968. u Europi te njihove transpozicije u suvremenost. Cjelokupni program je otvoren u Galeriji SKC koja je u Palachu 23. svibnja ugostila izložbu „Bunt: ’68. u Rijeci i svijetu“. Izložba kontrastira sjećanja na zbivanja iz te godine, poglavito procese studentskog otpora, neposluha, a posljedično tomu, i nasilja, te ih daje iznova na čitanje iz današnje pozicije. Produktivnost te geste nalazi se u konjunkturi dva politički i društveno odvojena perioda, no koji svoje sličnosti nalaze u procesima kojima su izloženi već desetljećima: u pitanju je problematiziranje klasne nejednakosti koja je zadnjih stotinjak godina rezultat neoliberalnog ekonomskog sustava u sprezi s parlamentarnom demokracijom, komodifikacije (između ostalog i znanja) te borbe za prava radnika.
Jedanaest izlagača tako oblikuje mozaik iskustava iz šireg europskog konteksta te ga locira i u lokalnom i regionalnom kontekstu. Kao rezultat historiografskog istraživanja imali smo prilike čitati članke iz Novog lista i zapisnike sa studentskih skupština, gledati kratke dokumentarne filmove i tekstove putem kojih se artikulirala podrška prosvjednim tekovinama za veća radnička prava partikularno, odnosno egalitarnije društvo generalno od 1968. godine.
Specifičan se povijestan pomak može iščitati i na sasvim osnovnim, jezičnim razinama. Primjerice, kontura „radnika“ kao povijesna, ekonomska i klasna kategorija vidljiva je kao terminološka nulta točka u većini aktivističko-političkih spisa. Danas pak, radnik je izmješten u polje „djelatnika“, „zaposlenika“ ili „kolege“. Taj jezični pomak umnogome je i ekonomsko-politički, s obzirom na to da se iščezavanjem radnika kao kategorije zatire hijerarhija rada u korist hinjene horizontalnosti na radnom mjestu. Polje aktivizma, tako je od početka definirano kao politička (pitanje sustava), ekonomska (pitanje doktrine) i kulturalna (pitanje prava i jezika) kategorija.
Uz otvaranje izložbe, koja oblikuje i specifičnu aktivističku estetiku prikazom natpisa i parola u korist javno financiranog obrazovanja, posjetitelji su mogli popratiti i tribinu posvećenu istoj temi u kojoj su sudjelovali hrvatski redatelj Rajko Grlić, povjesničar Hrvoje Klasić, novinar Neven Šantić te istraživač Bruno Vignjević. Potreba historiziranja povijesti na tribini je artikulirana u obliku pokušaja prevađanja prosvjednih tekovina francuskog ili čehoslovačkog modela iz 1968. na onaj jugoslavenskog, gdje je studentska blokada bila najznačajnija u kontekstu beogradskog, a onda u manjoj mjeri i zagrebačkog sveučilišta. U pitanju su iskustva s razlikama – dok je Francuska prosvjede zapamtila kao politički događaj par excellence, u kontekstu širenja radničkih prava i anti-sistemskog pritiska, jugoslavensko iskustvo – iako je zateklo politički esablišment toga vremena – bilo je kratkoga daha i ograničenog dosega. U regionalnom kontekstu studentski se bunt nije prenio na druge, preklapajuće slojeve društva, od radništva do srednjeg sloja, osim sporadične profesorske podrške.
Usporedbe radi, taj slučaj dobro je opisan i u dokumentarnom filmu Mile Turajlić iz 2017. Druga strana svega u kojem redateljica tematizira aktivistički, politički ali i intimni put svoje majke Srbijanke Turajlić, političke aktivistice za vrijeme ratova u Jugoslaviji, sveučilišne profesorice, ali i pomoćnice ministra obrazovanja u Srbiji. Ta je njezina smještenost na tromeđi disparatnih ali preklapajućih poziva, zaslužna za zanimljiv pogled na aktivizam i politiku te njihovu odvojenost u svakodnevnom životu. Turajlić vrlo jasno navodi kako suradnje između „utopijskog“ studentskog aktivizma i tehnokratske, svakodnevne politike ne samo da nije bilo, već je apriori takvu vrstu građanske intervencije teško i zamisliti. Pitanje takve politike, naime, nije misliti budućnost, već zauzdati sadašnjost.
Studentska blokada 2008. – događaj koji je paralizirao političke strukture
Dokumentarizam ostaje relevantna tema i dan kasnije, 24. svibnja, kada OKC Palach postaje mjesto projekcije filma na temu studentske blokade u hrvatskom i riječkom kontekstu, Plenumovie redateljicâ Marte Batinić, Ane Jurčić i Sanje Kapidžić. U pitanju je dokumentarni uradak koji kolažira filmske zapise prije svega riječke blokade Filozofskog fakulteta koja je u najvećoj mjeri trajala od 22. travnja do 17. svibnja 2009. godine, a koja je studentsko nezadovoljstvo bolonjskim procesom te skupim i nedostupnim obrazovanjem kanaliziralo kroz potpunu blokadu nastavnog procesa.
U pitanju je film, jedan od tek nekolicine na tu temu, koji zauzima prevažnu ulogu u značajno reduciranom i manjkavom prostoru aktivizma i intelektualnog angažmana na polju društvene borbe za obespravljene. Militantnost dokumentarca očituje se – a tako se i nadovezuje na prosvjede 1968. godine – u prikazivanju studentskih prosvjeda potpuno lišenih politizacije u svakodnevnom smislu. Studentski zahtjevi iz 2009. godine – artikulirani diljem Hrvatske na više od 15 visokoobrazovnih institucija – politika su par excellence, no nisu politika koja se mogla komunicirati političarima-birokratima. Zahtjev za ustavom zajamčeno javno i dostupno obrazovanje svima paraliziralo je političke strukture te je blokada u jednoj mjeri ostala do danas najveći studentski bunt nakon 1968. čiji je pokušaj dijaloga de facto ostao neodgovoren od strane službene politike.
Iako su studentske blokade u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli, Zadru i drugim većim hrvatskim gradovima polučile realne političke rezultate (poput ukidanja plaćanja školarina brucošima), njihova gesta– a to film dobro pokazuje – bila je još radikalnija. Studentskim samo-organiziranjem kroz takozvane plenume izazvala se pozicija sveučilišta kao obrazovnog hegemona, a intervjui sa studentima pokazali su zrcaljenje onoga što je francuski filozof Jacques Rancière opisao u knjizi Učitelj neznalica u kojoj komentira priču francuskog učitelja iz ranog 19. stoljeća Josepha Jacotota koji osmišljava nekonvencionalne metode podučavanja studenata bez potpunog poznavanja njihova jezika, razvijajući pojam „intelektualne emancipacije“.
Proces podučavanja, tvrdi Rancière, tradicionalno je uspostavljen na hijerarhiji proglašavanja jedne strane „učenom“ a druge onom koju tek treba naučiti, neznalicama. U obrazovnom sustavu, moć obrazovanja ležala je u rukama učitelja koji su svoju moć iskazivali prvo imenovanjem znanja, a onda i sebe kao učenim. Jacotot je smjerao obrazovanju unutar kojeg učitelj ne uči studente kako se približiti njegovoj učenosti, već objašnjava sam proces učenja. U pitanju je dvostruka sprega koju on vrlo sažeto objašnjava kada piše: „Tko poučava, a ne emancipira, taj zaglupljuje“.
Politika koja ne pokušava osmisliti nove sustave na pepelu starih
U pitanju je temeljni kontra-hegemonijski zahtjev političkog aktivizma koji je 25. svibnja na Filozofskom fakultetu u Rijeci tematizirao jedan od najpoznatijih francuskih mislilaca 20. stoljeća, Sylvain Lazarus, dok je raspravu moderirao doc. dr. sc. Ozren Pupovac s Odjeka za kulturalne studije. Dijalektiku promišljanja politike, aktivizma i radničkih prava Lazarus je uobličio u veoma utjecajnoj studiji iz 1996. godine Antropologija imena, kao i svojim promišljanjem 1968. u Francuskoj kao političkog događaja „na distanci spram Države“. Njegovo je gostovanje tako povezalo, ali i objasnilo događaje koji su bili tematizirani proteklih dana. Kako sam već predložio: problem u pitanju je svojevrsna „nervoza“ i nemogućnost prepoznavanja aktivizma kao politike mišljenja (ali i mišljenja politike) koju Lazarus u toj studiji predstavlja kao važan emancipacijski moment. Primjerice, s jedne strane, studentski prosvjedi 1968. ostali su neprepoznati na regionalnoj razini kao pitanje koje iskoračuje iz domene samo studentskog bunta. S druge strane, studentska blokada iz 2009. godine osjetila je nezainteresiranost države za promišljanje politike.
Lazarus se bavi upravo navedenim potencijalom mišljenja politike. Kako smo mogli čuti, on smatra da društvene znanosti danas imaju teškoća s promišljanjem budućnosti jer kruže oko analiza i deskripcije sadašnjosti. On tvrdi da je u pitanju kriza koja je prouzrokovana izbacivanjem politike iz domene mišljenja, kao i izbacivanjem politike iz domene života.
Sasvim specifično, Lazarus razumije politiku kao praksu: pitanje nije samo dosega njezine kritike protiv nečega (kritike kapitalističke ekonomije primjerice), već doseg mišljenja prema nečemu. A prosvjedi iz 1968. za njega, ako nešto predstavljaju politički, onda to nije prepoznavanje svakoga na njegovom mjestu u društvu (seljak, radnik, student..), već razaranjem njegovog mjesta prepoznavanja u društvu.
Lazarusova militantnost očituje se u politici sa stanovišta ljudi, a ne države, odnosno, gledanjem na politiku kao nešto što se postavlja singularno. Povezanost našeg iskustva blokade i svibanjskih prosvjeda 1968. jest upravo u postojanju revolucije koja ne predlaže alternative dotadašnjoj državi. Lazarus u tome vidi najveću mogućnost suverenog mišljenja politike – one koja ne pokušava osmisliti nove sustave na pepelu stare.
Primjerice, njegovo zagovaranje politike kao prakse, odnosno politike kao sustava specifičnih a ne generalnih problema, poveziva je s riječkim iskustvom blokade iz filma Plenumovie. Studentski zahtjevi formirani su singularno u anonimnosti mase, jedinstveno kroz mnoštvo: bez autora i autoriteta. Blokada nije bila refleks mladog studenta ili studentice utopijskih impulsa, već je u pitanju bio jedan od rijetkih trenutaka suvremene političke inicijative u Hrvatskoj gdje je kultura postala polje borbe: borba za imenovanjem i značenjima (što znači javno financirano obrazovanje); borbe za vidljivošću (medijska blokada pri izvještavanju); borbe za dijalogom (studenata i profesora u horizontalnoj, ranciereovskoj hijerarhiji te studenata s partikularnim i različitim politikama međusobno), te naposljetku, borbe za mišljenje budućnosti.
Njegovo dobro posjećeno predavanje u Rijeci utoliko je bila kulminacija svih otvorenih problema tijekom ta tri dana: prije svega prevođenja politike u domenu kulture i aktivizma. Tribina koja se održala nakon prikazivanja filma Plenumovie na kojoj su sudjelovali sudionici riječke blokade Bruna Nedoklan, Zorana Jančić, Ivana Kljajić i Renato Stanković, otvorila se kao produktivno mjesto čitanja Lazarusove „politike interiornosti“. Plenum je u svojim zahtjevima zrcalio gestu koju je još Herman Melville opisao u kratkoj priči Perovođa Bartleby u kojoj pisar/pripravnik počinje raditi u odvjetničkom uredu, no ne pristaje na obavljanje posla. On to čini maniristički kada odgovara na zahtjeve svog nadređenog s „I would prefer not to“ („radije ne bih“). U pitanju nije odbijanje, kao niti prihvaćanje, već aktivno („radije“) pregovaranje s ne činjenjem („ne bih“).
Lazarus na sličan način vidi politiku koja ne pregovara s postojećim stanjem, niti odbijanjem, niti pristajanjem, već traženjem i zamišljanjem novog okvira za djelovanje koji nije ekvivalentan starom. A plenum studentskih blokada bio je upravo jednako političan u svojem zahtjevu koji nije zrcalio dotadašnje hijerarhije, već je stremio zamišljanju novih oblika promišljanja političnosti.
Kriza blokade kojoj redateljice posvećuju najviše vremena sadržana je u gesti nalik onoj Bartlebyja: „radije ne bismo razgovarali s državnom politikom, odnosno ministarstvom“. To nije odbijanje političnosti, već postaje temeljna gesta promišljanja zahtjeva za javno financiranim obrazovanjem.
U toj jednostavnosti zahtjeva krije se sva dubina politike koju je u petak promišljao Lazarus: odbijanje svođenja politike (znanje kao javno dobro) na politikanstvo (pregovarajmo s Državom). A predavanju je, kao i događajima koji su mu prethodili, nazočilo publike u mjeri koja obećava kako se tekovine promišljanja politike onkraj tehnokratskih „pregovaranja“ neće ubrzo zaboraviti. Filmovi, tribine i predavanja koja su održana od 23. do 25. svibnja jedan su od rijetkih zaloga koji osiguravaju sjećanje na spomenute događaje, produktivne rupture u sustavu koje još čine mogućim zamišljanje sasvim drugačijeg sutra. Jer ovakvo radije ne bismo.
