Aktivnosti kojima je cilj obrana javnog prostora od lukrativnih interesa su dobrodošle, ali u tomu sve ne završava, podjednako je važno realiziranje civilnih poduzetničkih praksi kojima se prostor prilagođava potrebama zajednice.

Tim se riječima obratio prof. Christian Iaoione u sklopu svog uvodnog predavanja „The Right to the Co-City“, održanog 23. studenoga u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku, sudionicima drugog dana međunarodne konferencije Sudioničko upravljanje u kulturi: Istraživanje praksi, teorija i politika. URADIMO ZAJEDNO. Iaione je profesor javnog prava na Sveučilištu Guglielmo Marconi u Rimu i ekspert Europske komisije u čijem je radnom djelokrugu lokalna i regionalna dimenzija ekonomije.

U predavanju posvećenom pitanju na koje se načine zajednica može uključiti u procese o kojima ovisi razvoj gradova, Iaione je najprije podsjetio na važnost rada američke nobelovke Elinor Ostrom i njezine analize ekonomije upravljanja zajednicom kojom se naglasio značaj održive ekonomije u gradovima. Kako primijeniti takvu vrstu načela u lokalnom kontekstu pitanje je čija važnost raste iz dana u dan.

Proces se ne odvija bez poteškoća, s čim je u vezi slijed od nekoliko stepenica kojima se on standardno odvija. Početno poglavlje pripada istraživačko-analitičkim zahvatima (cheap talks), slijedi ono što zovemo mapiranjem (definiranje suradnika i pozivi), sustvaranje/praksa, kreiranje prototipova (rad na zakonskim rješenjima i definiranje ciljeva), testiranje (odnosi se na procjenu i mjerenje) i na koncu modeliranje (završno pisanje zakonske i ostale regulative).

Ono što se u praksi pokazalo neizbježnim je suočavanje s birokratskom sklonošću stvaranja prevelikih struktura koje posljedično otežavaju približavanje javnih prostora potrebama zajednice. Drugi otežavajući element je lokalni biznis koji se u priču uključuje vođen isključivo vlastitim parcijalnim interesima. U proces se ne uključuje u dovoljnoj mjeri građane različitih društvenih i kulturoloških ishodišta, čime se negira načelo različitosti. Važan element procesa je i povjerenje među akterima, koje je počesto narušeno ili ga nema. A upravljanje javnim prostorom prije svega je prostor suradnje.

U takvu svjetlu istaknut je primjer arheološkog parka Centocelle na istočnoj periferiji Rima, ugroženog ekonomskim interesima koji izravno zadiru u to arheološko nalazište, poput izgradnje plinske postaje u dijelu parka koji je vlasništvo privatne kompanije. Ideja koja je okupila civilne aktiviste je zajedničko upravljanje tim urbano, povijesno i kulturno važnim prostorom, njegovo usmjeravanje u područje suradnje, u točku koja uvažava zatečene i proizvodi nove kulturne sadržaje.

To se dijelom odnosi i na neistražene segmente parka Centocelle poput zaboravljenog i zapuštenog tunela podzemne željeznice čija je izgradnja započela u Musollinijevo doba, a koji se htjelo iskoristiti za realizaciju raznolikih kulturnih ideja, ponajprije za izložbe digitalne umjetnosti. Jedno od pitanja s kojim su se aktivističke grupe sudarile u svom djelovanju bilo je i ono – koji odjel gradske uprave je nadležan za taj dio rimskog urbanog područja?

Pitanje je zvučalo jednostavno, a odgovor se nije uspjelo pronaći ni unutar same uprave, što posljedično nije moglo ići na ruku ostvarivanju željenih aktivnosti.

Primjeri takve vrste postoje u raznim gradovima i u raznim dijelovima svijeta, a svi su vođeni bazičnom idejom: izgradimo zajedno pravedniji grad.

Predavanje je potaknulo niz pitanja iz publike, uključujući pitanje o legalnosti/ilegalnosti aktivnosti kojima se dijelovi grada preuzimaju u ruke aktivističkih skupina, također što je s konfliktnim klasnim interesima za koje znamo da su u suprotnosti s idejom suradničkog odnosa.

Sami stvarajmo modele koji će funkcionirati u praksi, nemojmo očekivati da će teorijski modeli puniti rješenja za sve upitnike i donijeti društvenu pravdu – zaključio je prof. Iaione.

Foto: Milivoj Kuhar