Retrospektiva Tomislav Gotovac: Kuda idemo ne pitajte nakon velikog otvorenja u riječkom MMSU-u te gostovanja u češkom Ústí nad Labem House of Arts tijekom veljače, od 12. travnja do 10. lipnja bit će predstavljena i u Mestnoj galeriji Ljubljana.
Retrospektivna izložba Tomislava Gotovca a.k.a. Antonija G. Lauera (Sombor, 1937. – Zagreb, 2010.) donosi uvid u šezdeset godina dugu praksu ovog svestranog umjetnika koji je pionirski djelovao u različitim medijima, od eksperimentalnog i strukturalnog filma do happeninga, akcija i performansa. Od prvih fotografskih serija, filmova i kolaža (između 1960. i 1964.) do kasnih akcija i performansa iz 2009., izložba slijedi Gotovčevo poistovjećivanje s rubnim likovima, redom ekscentričnim personama koje potvrđuju umjetnikovo legitimiranje na marginama društvenog poretka.
Upoznajemo se s Gotovčevim performerskim personama i filmskim personifikacijama, od urbanog nudiste, egzaltiranog propovjednika, ogorčenog psovača, duhovitog provokatora, do umjetnika-paranoika i opstruktora javnog reda i mira.
Izložba Kuda idemo ne pitajte uz antologijske radove obuhvaća raznovrsnu dokumentaciju umjetnikovih akcija, poput dokumenata sudskih procesa ili novinskih osvrta, kao načine proširenja umjetničkog čina u izvan-umjetničke sfere, ali i potvrde Gotovčevog proširenog shvaćanja filma koji se odvija i izvan granica filmske umjetnosti i režijski princip utvrđuje kao oblikotvorno načelo same stvarnosti.
Nastojeći približiti umjetnikovo filmsko osjećanje stvarnosti, izložba filmu prilazi kao Gotovčevom uzoru za stvaranje arta, ali i modelu režiranja vlastite biografije, pri čemu granice između zbilje i fikcije postaju nejasne. Zapravo svaki velik autor non-stop snima jedan te isti film, njegov film. Nastojao sam da sve te akcije budu samo sekvence jedne jedine akcije koja se zove: TOM U JAVNOM PROSTORU.
Autorove režijske pristupe izložba prati u filmskim i ne-filmskim medijima – od kolaža i fotografija do akcija i performansa u intimnom, javnom i medijskom prostoru. Ističe Gotovčevu preokupaciju odnosima između filmske režije i režije stvarnosti, s polazištem u naoko jednostavnim pitanjima. Kako film oblikuje stvarnost? Tko je glavni, a tko sporedni redatelj?
Slijedeći Gotovčeve pristupe i upute za čitanje vlastitog arta – iz izjava, intervjua, naslova radova i filmova, retrospektiva je titlovana nazivima pojedinih radova, umjetnikovim geslima i intimnim uporištima.
Pitanja autonomije umjetnika, načini poigravanja predodređenim ulogama i mehanizmima zabrane, pretresanje odnosa između individualca i dominantne većine, odmjeravanje sa službenim pričama i masmedijskim prikazima, nižu se kroz osam soba Mestne galerije, od polazišne sobe nazvane Ja sam nevin!, sve do retrospektive u retrospektivi, PARANOIA VIEW ART.
Specifična arhitektura Mestne galerije pritom omogućuje kružnu putanju razgledavanja postava, izdvajajući kružnicu kao omiljenu formu Gotovčevih radova, ali i učestali princip njegove prakse nadograđivanja, nadovezivanja i recikliranja postojećih radova te inzistiranja na otvorenoj formi njihove interpretacije.
Umjetnikovim riječima, treba pružiti mogućnost općinstvu da sve shvati ironično, a ne obavezujuće. Sve što sam radio na ulicama bio je moj sukob sa stvarnošću na jedan pasivan način, jer nikoga nisam silio da čini to isto. Na kraju krajeva, mislim da me je bilo i zabavno gledati. Stavljao sam sebe u jedan neugodan položaj da bi drugima, možda, bilo ugodnije.
