Slaven Lunar Kosanović, grafiter i ulični umjetnik, legenda je domaće scene. Iz prve ruke nam govori kakva strast ga pokreće i kakvi rizici ovog neobičnog posla se kriju iza ugla…
Glazba, filmovi, knjige… što te to kada si bio klinac obilježilo i usmjerilo da postaneš to što si danas? Spominje se presudan posjet Berlinu…
U dječjoj dobi na mene su svakako utjecale dječje avanturističke knjige, primjerice Junaci Pavlove ulice, Trojica u Trnju, Tarzan, Winnetou, Bijeli očnjak, Kroz pustinju i prašumu, Beskrajna priča. Kasnije Hobit, Brežuljak Watership, Gospodar prstenova i druge.
Glazba koja me se dojmila kao klinca i ostala do kasnijeg doba su albumi Oxygene i Equinoxe francuskog pionira elektronike Jean Michel Jarrea. Kod roditelja je u fonoteci bilo Davida Bowieja, Creedence Clearwater Revivala, Boney M, Mikea Oldfielda, Beatlesa i drugih autora, koji su mi ostali u uhu. Kroz osnovnu školu zavolio sam pop muziku osamdesetih, prva 2-3 albuma norveškog trija A-ha, Alphaville, Simple Minds, Ultravox, Frankie Goes to Hollywood, Depeche Mode, a kao omiljeni band istaknuo se Duran Duran.
Krajem osnovne škole zavolio sam rap, ponajprije Public Enemy, NWA, Run DMC, LL Cool J-a, EPMD, Ice T-a, Ice Cubea, Das EFX, Cypress Hill. Taj dio je uhvatio plodno tlo kroz doba puberteta, u slično vrijeme kad je počela bujati i ideja o crtanju grafita.
Do tada sam s frendom Danielom kroz osnovnu školu crtao filmove i radio foto romane. Imali smo zamisli i o skečevima s još nekoliko prijatelja pod imenom Šund studios, ali ta ideja nije zaživjela.
Film koji me oduševio i ostao jedan od favorita do danas su ‘Warriors’ Waltera Hilla.
Posjet Berlinu je svakako bio inspirativan, kao i druga putovanja s roditeljima u to vrijeme.
Bila su dovoljna da posade klicu nemira i zauvijek ugrade potrebu za kretanjem i istraživanjem: drugih gradova, kultura, ljudi.
Možeš li nam ukratko opisati klasičan kreativni proces rada na jednom grafitu? Kako dođeš do ideje, inspiracije, izbora stila? Koliko si dnevno vježbao? Zašto voliš mačke? 🙂
Mačak je jedan od likova koji se pojavljuju na mojim radovima, ima tu i pasa, jazavaca i brojnih drugih životinja. Mačku sam imao i u djetinjstvu i do relativno nedavno, inspiracija je vidljiva. 🙂
Dok sam bio mlađi nisam bio toliko fokusiran ni organiziran, što je valjda proces odrastanja i djelomično mi je žao zbog toga. Sad radim svaki dan od recimo 9 ujutro do 9 ili 10 navečer, to uključuje i skiciranje, slikanje, crtanje, pripremu projekata, sastanke, online komunikaciju i sve druge parametre posla.
Priprema za oslikavanje zida ne uključuje posebne manevre, svaki put moram biti siguran da sam uzeo dovoljno boja pa ih ponesem više nego treba.
Prije rada fotkam zid, ugrubo skiciram rad, razmislim o određenoj poruci vezanoj uz mjesto gdje crtam, nekada spontano napravim motiv koji me veseli.
Što su tvoji roditelji mislili o tvojim zanimacijama i životnom izboru karijere?
Mislim da bi bolje bilo postaviti to pitanje njima. 🙂
Podržavali su ljubav prema crtanju, ali priuštio sam im mnoge strahove i brige i žalim zbog toga.
Željeli su da idem klasičnim putem, redovnim školovanjem, kontuirano radeći, učeći i misleći.
Klinac odgojen da o svemu promišlja i propituje, koji se susretao s relativno blagim represivnim metodama odgoja, a kojemu mašta, usput, radi punim tempom, razmišlja drukčije nego obrazovan odrastao, ostvaren čovjek. Zahvalan sam za roditeljsku toleranciju i strpljenje, među inim, prema desetinama crtača koji su prolazili kroz naš stan koji je često nalikovao kolodvoru, a zid na terasi, koji smo povremeno koristili kao poligon za vježbanje, Harlemu iz 1978.
Ulica i rad na ulici nose vjerojatno svoje rizike. Pamtiš li neke neugodne situacije i kako su one riješene?
Pamtim pozamašnu količinu neugodnih situacija. Oduvijek sam posebno prezirao čopore, sačinjene od pojedinaca s nula osobnih kvaliteta, ali glasne i opasne kad je škvadra iza njih, a vrlo gladne za započinjanjem problema i vrlo okrutne kad je riječ o susretu sa slabijima. Svjestan sam da nisu svi odrastali u idealnim uvjetima, ali poznajem i brojne ljude koji su rasli u nezavidnim okolnostima, a nisu ispali sadisti i nasilni kompleksaši, upravo naprotiv.
Pamtiš li neke ulične priče u izradi grafita kao posebno drage i uspješne?
Draga su mi pozitivna iskustva vezana uz putovanja, upoznavanje ljudi s raznih krajeva svijeta koji su bili odlični domaćini. Kao mali, uživao sam proučavajući atlase i karte svijeta. Zahvalan sam što su mi crtanje i pristup životu i ljudima omogućili da ga osobno posjećujem i doživljavam.
Nikada nisam razmišljao o preseljenju u inozemstvo, ali jedna od komponenti koja me čini osobom kakva jesam jest mogućnost odlaska i dolaska, uključujući razmjenu iskustava s ljudima koji dolaze iz drukčijih kulturnih pozadina.
Kakav je tvoj dojam o današnjim hrvatskim ulicama i njihovoj estetici? Kakav grafit treba svaka ulica? 🙂
Grafiti su nadgradnja, trag postojanja nekoga tko ga ima potrebu ostaviti za sobom.
Nekome je dokaz postojanja skupi kaput, vrijedan automobil, velika kuća, troje djece, brojni unuci, uspješna karijera, nekome egzotični kućni ljubimac, pas, mačka, nekome humanitarni rad, nekome brojni potpisi na zidu. Kroz vlastitu prizmu promatram društvo i istovremeno mu želim doprinositi, s druge strane sam svjestan koliko je to iluzorno i želim se odmaknuti od njega jer me užasava površnošću i okrutnošću.
Ulica, za početak, treba biti čista i sigurna. Sekundarno, treba omogućavati povezivanje točke A i točke B, kao prometnica. Čovjek najprije treba biti siguran, sit i čist, tek nakon toga dolazi potreba za duhovnim vrijednostima, recimo, satisfakcijom koju dobivamo pročitanom knjigom ili doživljenom slikom. Kvaliteta ljudi jako varira i obično ljudi, što su gluplji, uvjereniji su u svoje stavove i glasnije ih iznose. Ovo čime se ja bavim je ljudska potreba tek nakon što su primarne i sekundarne potrebe namirene, vjerojatno i tercijarne, tako da ne mislim da su nam grafiti nasušna potreba kao društvu. No, svakako ću ih nastaviti crtati jer su moja potreba.
