Tata Ante A. je “ukrao” malome knjige jer je ovaj skrenuo pogled na Minecraft. I svašta vam ima za reći.
Znate što, ekipa… Priznat ću vam jednu stvar (i više njih ako budete čitali do kraja).
Najprije, znate li zašto je dobro biti roditelj?
Ne. Ne. I ne.
Apsolutno netočno.
Roditelj je super biti zato kad vas konačno, nekako, na rubu živaca i snaga, uspavamo, onda vam – he he – pokrademo sve slatkiše!
Da, one koji su “kao” nestali, one koje ste “kao” već pojeli i one koje “kao” danas više ne smijete jesti jer ste “kao” kao kakao puni šećera. Prava je istina da ih, po trećem paragrafu članka sedamdeset pet zakona hrane koja je već pojedena, ni sutra nećete okusiti.
Ekstra je biti roditelj jer možeš satima igrati igre na kompjuteru bez grižnje savjesti. Ono, kao provjeravamo ima li nasilja i nedopuštenog sadržaja za vas djecu tamo negdje u Royal Clash/Minecraft svijetu. Pa odigramo jednu, i još jednu, dvije, ma zašto ne tri ili četiri runde, levela ili kako ih već zovemo dok vi u školskim klupama muku mučite s hrvatskim narodnim preporodom ili vađenju korijena iz broja koji je veći od nekog broja, a manji od makova zrna.
Slikovnice, stripove, i vaše priče krademo od vas, a da pojma nemate: jer fenomenalno je biti tata ili mama zato što, u najmanju ruku, proživiš još jedno djetinjstvo, ali ovaj put bez stresa. Nema prišteva, puberteta, Werthera, mizernog džeparca ni šalabahtera. Zakon, kažem vam.
Eto, sad kad sve znate, možemo i o knjigama s ovim ludim naslovima, kao fol, je l’.
Napisala su ih dva lika koje ćete kad tad, ako već niste, susresti. Jedan je toliko popularan i šaren da polako, ali sigurno ide na živce, a drugi je u lektiri, tako da će vam i on, ni kriv ni dužan, ići na nesigurne živ-živce (zasigurno u razredu već postoji on ili ona koji su sve pročitali, sve znaju i svima dijele savjete, što također ide na listu živ-živ-živaca).
Kao prvo, morate znati da vam mi roditelji počesto maltretiramo djecu da čitaju, mada svatko od nas zna ponekog koji je progutao barem tonu knjiga i od njih mu nije narastao stomak već glava, a u njoj nema apsolutno ničeg vrijednog promatranja. Zato, koristite glavu prije, za vrijeme i poslije čitanja. Inače će vam slova doslovno ostati na papiru.
A slova koja koristi David Walliams u svom romanu Loš tata idu gore, dolje, povećavaju se, mijenjaju oblik, kao da hoće iskočiti iz svoje abecedne kože. Toliko vrište da bi svaki poznati vam knjiški moljac pobjegao i ostao gladan (Kad sam ja bio tvojih godina imao sam susjeda koji je naglas čitao stripove, to jest čitao je ona velika slova pa smo mi u zoni do sto metara čuli samo ovo: BUUUM! KRAŠ!! TRASSS!!!).
Ok, fore su mi malo zastarjele, ali poanta je ovdje između redaka: ovo je osmi roman koji je lik napisao, a moj sin tvojih ili koju godinu manje, skoro ih je sve pročitao. Bez prisile! Pa sam i ja ovu “posudio” iz njegove knjižnice da vidim o čemu se tu zapravo radi. Ovako: tata je faca, tata prestaje biti faca, odlazi mama, tata upada u probleme, sin također. Točka. Čitaj dalje.
A oni koji čitaju obično nešto i pišu. O knjigama se piše ovako:
a) književna kritika – to je ono kad proučavaš specifičnu težinu knjige. Loš tata ima 422. stranice, ali i crteže, kao i malo slova tako da će vam za čitanje trebati nekih par sati. Ili, dosadnije: Moj tata je roman s elementima grafičke novele i razigranim fontovima koji ga smještaju u korpus novije, ujedno Cartoon Network tradicije frivolne i maštovite književnosti za djecu i mlade, koja dobro prolazi na nakladničkim tržištima.
b) književni prikaz je – nešto što koristite sve više. Onaj sažetak lektire na internetu za domaći copy/paste rad. Ovako nekako: Tata je bio vozač automobilskih utrka. Doživio je nesreću koju je vidio njegov sin. Napušta ih mama i oni tonu u siromaštvo. Tata se spetlja s gangsterima.
Bezveze. Zato, čitaj! Ili ćeš zvučati kao papagaj!
c) čitateljski osvrt – svi mi nešto čitamo. Svakodnevno. I imamo neko mišljenje o pročitanom. A ako već čitamo knjige, možemo se i zabaviti pišući o njima. Jer jedino što je bitno u ovakvom pisanju je da pustite maštu da se igra. Bez toga ne radi se ovdje o književnosti, već o manualu za upotrebu kućnih ljubimaca. Na koncu, da su se poštovala pravila, nitko ne bi uživao u knjigama jer dobre priče nikad ne slijede zadane teoreme. Otkad smo ih krenuli pričati, pa onda i zapisivati, nismo se do danas prestali iznenađivati. Šireći oči.
Citati (nauči da svi mi želimo nekoga im – person – irati.)
“Tate nam dolaze u svakojakim oblicima i veličinama. Ima debelih i onih mršavih, visokih i onih niskih. Ima ih mladih i onih starih, pametnih i onih glupih. Ima onih šašavih i onih ozbiljnih, glasnih i onih tihih. Naravno, ima dobrih tata. No tu su i loši tate…”
Dobro zvuči, jelda? A kako ćete jednog dana pročitati da su dječaci s Marsa, a djevojčice s Venere, krenimo na knjigu Zorana Pongrašića Mama je kriva za sve.
I dok je Loš tata više nešto kao animirani film pretvoren u roman, Mama je kriva za sve roman je koji možete animirati u glavi. Što to pak sad znači? Pa, jednostavno, nisu sve knjige iste i neće vam sve knjige biti slične u svakom razdoblju života.
– S tobom više ne razgovaram! – rekla je Mirela iznenada, ne okrećući glavu.
– Ni ja s tobom ne razgovaram! – odvratila joj je Stela istom mjerom.
– Samo da znaš – dodala je Mirela. – Neću ti više reći ni jednu jedinu riječ, pa makar živjele još tisuću godina.
– Neću ni ja tebi – odvrati joj Stela. – Pa makar bile jedina živa bića na planetu.
I, tako, jednog dana sestra od ovog kojem sam maznuo knjige (koje će čitati tek za dvije godine jer je sada drugi razred) dođe doma iz škole i kaže kako im je učiteljica rekla da večeras moraju na televiziji gledati Malcolma u sredini. Mamu bi strefio srčani da ja nisam na vrijeme skužio da se radi o filmu Sam u kući.
E, sad, ako znate tko je Ptica trkačica trebate znati da oduvijek postoji i legenda da ju je kojot jednom ulovio – tako se i u ovom romanu dogodilo da Bero nije sam u kući već ga je mama poslala na pogrešan dan u školu. A tamo nije sam već ga dva lopova koja kradu školsko računalo usput pokupe sa sobom.
Na Goodreadsu je ocjena knjige 3, 67 od 63 ocjenjivača. I sad će kritičar u vama pitati koja je bolja: ona u kojoj nema mame ili ova u priča u kojoj nema tate. Nemojte to reći drugima, ali meni se čini da je David prepisivao od Zorana. I, sad, da je Zoran poznati engleski glumac koji ima moćnu izdavačku kuću iza sebe, pedeset lektora (to su oni što trijebe viruse iz tekstova), sto dvadeset šest ghost writera (oni što pišu kad se drugima ne da), imao bi vilu u Opatiji, trećinu Kulmerovih dvora i tjerao bi djecu kad bi prišla blizu njegova Rolls Roycea.
Ovako, tu kod nas, dospio je u lektiru.
Koga više voliš: mamu ili tatu?, pitanja su na koje se ne pružaju odgovori. Kao ni na to zašto jedan tata čita lektiru za četvrti razred osnovne škole (ima nas svakakvih, kao što smo već rekli). I još se njemu više sviđa i više je uživao čitajući jedan naslov iz lektire nego li autora koji je prodao svoje knjige u više od dvadeset milijuna primjeraka.
Možda to znači da su književni kritičari nešto poput ptice dodo, ali i dalje žive u svakom od nas. Možda vam se obje knjige svide, bez razlike, s razlikama, kao kod mame i tate, a možda su knjige u šumi – dok ih ne pročitate. I ne vjerujte što vam ja ili drugi pričamo o njima, jedino bitno je ono što vi mislite o knjigama. Makar ponekad to morali i prešutjeti zbog tog svijeta u kojem svi moraju biti izvrsni i odlični.
Za kraj, pouka priče: knjige nisu svete indijske krave, niti nešto što je dosadna roditeljska tema. Pa i zbog njih nam nestaju šume (puno je stabala kroz povijest platilo krošnjom zbog knjiga) ili se jednako tako troši struja ako su e-knjige. A bez šuma i uz divlje trošenje energije nijedna zagrijana školska stolica uz najbolju knjigu na svijetu neće spasiti globalno zagrijani svijet.
Ali samo zamisli da se svi ratovi vode u igrama ili riječima i da sve loše tate i sve mame koje su krive za sve, žive samo u knjiškim pričama – kako bi lijepo bilo čitati ovaj svijet. Koji nam je, ako ništa, barem u srcu topliji uz knjige.
P.S. Sponzor ovog teksta je trenutna opsesivno kompulzivna zaluđenost mog sina Minecraftom, tako da sam ove dvije knjige čitao bez pritiska. Zamišljam ga, dok se igra, kako misli: “Čitaj, tata, samo čitaj, bit ćeš pametniji”.
Zadaci za neobavezno razmišljanje (Brickzine iskaznicom knjižnice nagradi najoriginalnije):
Koliko je slova potrebno da bi se napisao jedan roman?
Kad ne piše, o čemu piše književni kritičar?
Koliko knjiga je potrebno da bi u ormaru imao dobru književnost? A koliko da bi ona bila lijepa?
Je li ti sva lektira šarena od papira ili ima nešto i elektronskih krumpira?
Kolika je prosječna plaća jednog pisca za djecu i mlade? U funtama, molim.
Čitao i razmislio: Ante Alerić
