Radovi odabranih umjetnika nastali nakon posjeta logoru na Golom otoku kao reakcija na viđeno, predstavljaju se na velikim plakatima u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji.
Projekt „Okoliš sjećanja“ sastoji se od radova pedesetak umjetnika, nastalih nakon njihova posjeta logoru na Golom otoku u razdoblju od 2016. do 2019. kao reakcija na viđeno. Umjetnici svojim radovima, performansima i instalacijama in situ šalju poruku o tome da mjesta na kojima su počinjeni zločini trebaju postati mjesta sjećanja, učenja i pamćenja.
Od 29. siječnja 2020. do 31. siječnja 2021. godine, svo vrijeme trajanja službenog programa Rijeke 2020 — Europske prijestolnice kulture na različitim lokacijama u Primorsko-goranskoj županiji bit će izloženo 25 najboljih vizualnih rješenja koja se plakatiraju na različitim velikim plakatnim površinama (billboard). Ugovoreno je 120 plakatnih površina u Primorsko-goranskoj županiji. Fotografije će se mijenjati svaka dva tjedna.
Organizator „Okoliša sjećanja“ je Udruga Goli otok Ante Zemljar iz Zagreba u partnerstvu s umjetničkom organizacijom Art De Facto (Zagreb). Riječ je o umjetničkoj produkciji voditelja projekta Darka Bavoljaka (HR), kustosice Jasmine Bavoljak (HR) i dizajnera Igora Kuduza (HR) pokrenutoj 2016. koja je usmjerena na velike plakate umjetničkih radova prilagođenih da prenose poruke što većem broju promatrača.
Nakon završetka plakatiranja u 2021.godini predviđena je zadnja faza projekta – izdavanje publikacije s obrađenim radovima svih umjetnika koji su sudjelovali. Izdavanje publikacije planirano je do svibnja 2021. godine.
Prva tri plakata bit će postavljena od 30.1. do 14.2. 2020. na lokacijama Bosanci (stara cesta Rijeka – Zagreb), Jurdani Petrol Commerce benzinska pumpa (stara cesta Rijeka – Trst) i Sušačka draga (stara cesta kroz Dragu, Pod Ohrušvom 15).
Autori prve tri fotografije su Milomir Kovačević Strašni, Borko Vukosav i Darko Bavoljak.
Predstavljanje projekta za javnost bit će 29.siječnja 2020. u 14 sati Sušačkoj Dragi, Pod Ohrušvom 15 pored prvog u nizu postavljenih plakata. Projekt „Okoliš sjećanja“ tom prilikom predstavit će:
Emina Višnić, direktorica Rijeke 2020.
Slaven Tolj, umjetnički ravnatelj projekta Rijeka EPK 2020 i
Darko Bavoljak, voditelj projekta Okoliš sjećanja i autor fotografije na prvom plakatu
U projektu su sudjelovali umjetnici: Damir Bartol Indoš, Darko Bavoljak, Katija Bušlje, Marijan Crtalić, Boris Cvjetanović, Tajči Čekada, Petar Dabac, Darko Fritz, Boris Greiner, Petar Grimani, Igor Grubić, Tea Hatadi, Josip Pino Ivančić, Đorđe Jandrić, Duje Jurić, Igor Kuduz, Jelena Lovec, Milomir Kovačević Strašni, Siniša Labrović, Toni Meštrović, Davor Mezak, Kata Mijatović, Marijan Molnar, Maja Moro, Bojan Mucko, Mejra Mujičić, Nadija Mustapić, Ana Mušćet, Predrag Pavić, Zoran Pavelić, Vesna Pokas, Ivan Posavec, Jasenko Rasol, Frane Rogić, Marijana Stanić, Sandra Sterle, Sven Stilinović, Vlatko Vincek, Mirjana Vodopija, Tanja Vrvilo, Borko Vukosav, Vlasta Žanić, Jakov Žaper.
Detaljan opis projekta:
Pozvani da reagiraju na povijesnu i simboličku situaciju Golog otoka, zahvaćajući u specifičnost mjesta, kolektivne i intimne kontekstualizacije i imaginacije, umjetnici i umjetnice različitim su intervencijama i postupcima, re-aktivirali prostor pretapajući svoje tragove s identitetima, sjećanjima i tijelima koja su ondje boravila.
Ponavljajući simbolički ili stvarno njihove geste, re-aktualiziraju ih, ponovno upisuju i re-kontekstualiziraju kreirajući nove memorijske konfiguracije kao i novi okoliš. Pritom se umjetnički tretman prostora i tijela pokazao kao ključni konstitutivni element diskursa koji projekt uspostavlja.
Umjetnička usmjerenost na tijelo i prostor, kao medij i taktiku, proizlazi iz prirode i ustroja mjesta: specifičnosti geografskog prostora otoka i institucije zatvora.
Zatvori su instrument državne kontrole, a politički su logori njihova krajnja devijacija, pri čemu prakticirane disciplinarne mjere, javna ponižavanja, iznuđivanje ceremonijalnih pokajanja i tjelesno mučenje imaju predstavljačku, teatralnu, odnosno performativnu funkciju, dok trpeće tijelo zatvorenika postaje mjesto ozbiljenja režimske ideologije. Stoga iskupljujuća dekonstrukcija i re-konstrukcija mjesta podrazumijevaju strukturno zahvaćanje prostora i tijela. Izostanak ideologije kao stajališta daljnja je karakteristika čitavoga projekta, a to ga približava razumijevanju traume.
Iako je u kolektivnoj memoriji prisutan kao simbol političke represije, stradanja i mučeništva, Goli otok je, kao i neke druge povijesno političke konfiguracije čije ideologijske pozicije nisu jednostrano uključive u dominantnu političku paradigmu, institucionalno zanemaren i izložen političkim manipulacijama. To je omogućilo da se hotimična devastacija objekta doživljenog isključivo kao relikt prethodnog neželjenog sistema, nastavi eksploatiranjem njegovih ekonomskih i simboličkih resursa i samoorganizranim distopijskim turizmom koji se prakticira.
Prezentacija ovog projekta u mediju billboarda unutar programskog pravca „DOBA MOĆI“ ovu će temu približiti širokoj publici kao direktno suočenje s prošlošću u cilju širenje prostora demokratskih sloboda i istine. Bez demokracije, dijaloga i slobode istina je trajno izgubljena, a posljedice vladavine nedemokratskih režima osjećaju se, nažalost, u hrvatskom društvu još i danas.
O autorima prve tri fotografije koje će biti postavljene na plakatna mjesta:
Rođen 28. ožujka, 1961 g. u Zagrebu. Završio je studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Fotografijom se počeo baviti početkom osamdesetih. Tijekom studija objavljuje fotografije u Poletu, Studenskom listu, Svijetu, Startu i mnogim drugim tadašnjim novinama i časopisima. Njegove fotografije su objavljivane u novinama, časopisima monografijama, katalozima, knjigama i stručnim publikacijama, a radovi mu se nalaze u privatnim kolekcijama, te u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Galerije umjetnina u Splitu… Djeluje na području fotografije, filma, konceptualne umjetnosti i kustoskih koncepcija. Od Bavoljakovih filmskih ostvarenja ističu se Stupid Antonio presents (2006.) Goli otok (2012.) te Urbi et orbi (2013.). Član je HZSU i HDLU-a.
Rođen 1961. godine. Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Serije fotografija sa temama Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači FK Sarajeva), grafiti, pioniri, Titove fotke po izlozima, fotografije posljednjeg Dana Republike..., samo su neke po kojima je postao poznat.
Početkom devedesetih nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti i mirovnim manifestacijama.
Početkom 1992., on prati izbliza sve ono po čemu će Sarajevo tragično biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on sa svojim aparatom svjedoči o životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni vrebali da na što bizarniji način uhvate smrt, on je bilježio život i otpor tom teškom vremenu. U tom kaosu pokušavao je da stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto.
U tom periodu nastaje više foto-serija: Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura… Autor je više ratnih izložbi u Galeriji Collegium Artisticum i Galeriji Obala.
1995. godine odlazi u Pariz i tamo, u novoj sredini, nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost.
Nastaju nove serije fotografija: Portreti studenata stipendista fondacije Soroš za bivšu Jugoslaviju, Portreti stanovnika Thonon Les Bains, Moji prijatelji iz Rumilly-a (samački dom za strance). Snima pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva.
1998. dobiva godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju i izlaže po cijeloj Francuskoj, te u International Center of Photography u New Yorku.
1999. boravi tri mjeseca u Mexicu gdje nastaju serije portreta iz Cerro de Leon i serija Posljednja trka kada ubijaju konja koji lomi nogu u trci za seosku zabavu.
Druga pariška serija portreta je Gens una sumus u kojoj fotografira ljude koji igraju šah – upravo one koje je prve upoznao kada je stigao u Pariz. U svakoj od serija Kovačević fascinira svojim umijećem da iz svakog ljudskog bića izvuče nešto najbolje. Bez obzira na uvjete u kojim se različiti ljudi nalaze, pred sobom on uvijek pronalazi čovjeka sa svim njegovim vrlinama. To se možda najbolje očituje iz serije u pariškom bistrou Petit Trou de Bretagne (3. arondisman), gdje su ljudi sa fotografija kasnije aktivno učestvovali u postavkama izložbi u samom caffeu koji danas više ne postoji. Serija se kasnije nastavlja sa istim ljudima, u istom kvartu, ali u Tizi-u, serija o Tamoburu, psu koji je mnogo volio barove u Saint Gvrais, i danas Chez Josette, gdje svi gosti poziraju i učestvuju u pripremi izložbe. Želeći da promijeni sliku o Sarajlijama u Parizu i šire, nastaje projekat Sarajevo u srcu Pariza gdje Sarajlije, koje žive u gradu, preko svojih najdražih i najintimnijih suvenira pišu i pričaju o bivšem životu, o povijesti Sarajeva i kulturnom naslijeđu. Projekt se nastavlja i širi na Evropu sa idejom da se promijeni mišljenje Evrope o našim prostorima. Gotovo cijelo vrijeme svog boravka u Parizu pravi noćne fotografije spomenika i svega onoga što Pariz čini gradom svjetlosti. Snima između ostaloga 2007. i 2008. slavni muzej Louvre noću, a te fotografije korištene su za zvanične promotivne materijale Muzeja.
Kovačević je fotograf kontradikcije. On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti. Njegove fotografije su i jako nasilne i pretjerano ozbiljne. Njihova kvaliteta se sastoji prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju osobnu povijest dijeli sa ostalima. Za svoj rad dobitnik je mnogih priznanja, a posljednje je od Predsjednika Francuske Republike gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman.
Rođen je 1984. godine u Dubrovniku gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završava u Rijeci gdje studira povijest i filozofiju pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. U Zagrebu studira i završava dodiplomski i diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Za vrijeme studija ostvaruje niz izložbi, priznanja i nagrada te je za svoj rad nagrađen Dekanovom nagradom. Vukosav je član je udruženja HDFD-a i HDLU Dubrovnik. Aktivno se bavi fotografijom od 2006. otkada i izlaže i javno djeluje. U svojoj karijeri ostvario je niz nagrada i priznanja. Neke od značajnijih zasigurno su Nagrada za suvremenu umjetnost THT@MSU u Zagrebu 2015. godine kada mu je projekt “Jezera” otkupljen za stalni fundus Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Serijom fotografija “Rub” nagrađen je otkupnom nagradnom Erste Fragmenti 2013. godine dok je s istim radom osvojio prvu nagradu u kategoriji Pejzaž na festivalu Rovinj Photodays. Svojim umjetničkim radom “P” predstavljao je Hrvatsku 2012. na festivalu NEU/NOW u Portugalu i 2011. na 15. Biennale de la Mediterranée u Thessalonikiju. Isti je rad postao potom dio putujuće izložbe Afthermath-changing the cultural landscape. Za isti rad je 2011. nagrađen Posebnom nagradom za mlade autore do 28 godina na Rovinj Photodaysima te je bio finalist za nagradu ESSL ART AWARD u Muzeju suvremene umjetnosti. Od značajnihih izložbi ističe se samostalna izložba na jednom od najprestižnijih svjetskih festivala za fotografiju — FORMAT International Photography Festival u Ujedinjenom Kraljevstvu, Photomonth Athens te na finskom Backlightu. Živi i radi u Zagrebu te aktivno sudjeluje u na domaćoj i inozemnoj kulturno–umjetničkoj sceni, gostuje na panelima i konferencijama te održava predavanja i radionice.
“Serija fotografija predstavlja svojevrsni dnevnički zapis mog trodnevnog samostalnog boravka na Golom otoku prilikom kojeg sam u potpunom mraku cijele noći hodao otokom i uz pomoć baterijske lampe osvjetljavao prostore i predmete koji su se u tom trenutku nalazili ispred mene. Mrak sam koristio kao filter od znanja o povijesti otoka dok sam svjetlom simbolično otvarao nove spoznaje o tome što otok u suvremenom kontekstu zapravo jest.”