Kako i koje knjige nam mogu bolje pomoći da razumijemo grad u kojem živimo?
Bad Blue Boysi je u pjesmama nazivaju “smrdljivim gradom”, Torcida pokličima i transparentima “srpskom enklavom”, HNK Ivana pl. Zajca u Facebook statusima “oslobođenim teritorijem”, enciklopedije i leksikoni (posebno stariji od 1990. godine) “lučkim i tranzitnim središtem”, aktualna politika i predstavnici visokog obrazovanja “sveučilišnim centrom”, mali Jurić “zagušenim gradom”, prilog Novog lista “Rif” “rock gradom”, prijavnica za Europsku prijestolnicu kulture “lukom različitosti”… Ovo je samo mali izbor iz različitih doživljaja Rijeke iz perspektive različitih pojedinaca, društvenih grupa, sredina u različito vrijeme. Stereotipi i predrasude imaju neodoljivu snagu – nastaju relativno brzo, a nestaju sporo. Olakšavaju nam snalaženje u svijetu i svemu pružaju jednostavne eksplanatorne obrasce iako je istina obično kompleksnija i složenija.
Mitska Rijeka
Od svih izvora znanja i informacija knjige su pri formiranju stavova i spoznaja o nekoj sredini najmanje korištene – brže padamo na Facebook statuse, izjave “celebrityja”, anonimne portalske komentare, razne bučne pojedince… O Rijeci, duboko sam uvjeren i katalogom potkrijepljen, (pre)rijetko doista (kvalitetno) čitamo i samostalno istražujemo. Imamo li uopće što čitati, također je opravda(v)no pitanje. Scena društveno-humanističkih znanstvenika, kulturnih djelatnika, intelektualaca, koji se i upuštaju u javnu komunikaciju i dijeljenje spoznaja svoje znanosti s javnošću, nije prevelika… Rijeka nema književnike/novinare u glavnim nacionalnim medijima koji je mitologiziraju bilo na pozitivan ili negativan način, nema svog Tomića, Jergovića, Pavičića i ponekad više osjećamo ili mislimo da razumijemo Split ili Sarajevo nego Rijeku… Rijeke nema ni u Pavličićevim, Pavičićevim ili novim Hedlovim krimićima, a uglavnom je nalazimo u lokalnim pisanjima koja iznimno postaju i nacionalno relevantna. U Rijeci nema kadrovski snažnih društveno-humanističkih instituta (što ne znači da ne postoji nikakvih znanstvenika) ili pak prejakih izdavača (što ne znači da povremeno nema dobrih knjiga). S obzirom na broj studenata koji godinama izlazi s riječkih društveno-humanističkih studija, Rijeka stvara premalo dobrih publicista u bilo kojoj formi i to je velika šteta jer znanje i razmišljanja u knjigama trajna su, prenosiva i opipljiva vrijednost, a pravi autori, istraživači, kreativni pisci jedini koji mogu omogućiti da riječ “vrijednost” pišemo sa zadovoljstvom…
No pozabavit ćemo se onime što Rijeka ima, tj. koje knjige mogu pomoći da bolje prođemo kroz mrežu uvodno spomenutih stereotipa i predrasuda…
U svome gradu ne treba biti turist
Riječani vole pojedine knjige koje se poklapaju s pitanjima gradskog identiteta – u pamćenju je tako s prijelaza osamdesetih u devedesete ostalo “Vježbanje života”, posebno popularno u kombinaciji s marketinški uspješno odrađenom istoimenom kazališnom predstavom… Ima li “Vježbanje života” i danas istu snagu? Intuicije govore da nema, ali to je najbolje provjeriti samim čitanjem knjige i prosudbom iz nove perspektive.
Kraljica popularnosti svakako je “Kako čitati grad” Radmile Matejčić, pregledno, pitko, a u novim izdanjima i vizualno atraktivno djelo, koje je imati na policama stvar opće kulture, ali ipak usmjereno na samo jedan aspekt grada (arhitekturu…). I ono što je velika istina o tom radu jest da je to prvenstveno popularizacijsko štivo koje uvelike podsjeća na jedan ozbiljno napravljen turistički vodič (postoji i sažetija turistička verzija). U redu početak, ali ne i cijela priča jer u svome gradu ne treba biti turist…
Vjerujem da se do raznih slojeva Rijeke vrijedi probijati kroz niz knjiga koje zapravo i nisu povijesne, a govore nam tko smo i što smo.
Baština za budućnost
“Rijeka – baština za budućnost” skupine autora (Ivan Rogić, Vesna Lamza-Posavec, Mladen Klemenčić, Rafaela Kovačević-Pašalić) možda je jedan od najboljih radova za ulazak u tranzicijsku Rijeku ranih devedesetih, njene osjećaje i stavove građana i jedno od najinspirativnijih radova za promišljanje Rijeke uopće. To je zapravo jedno istraživanje provedeno 1995. godine, objavljeno 1996., potaknuto specifičnom potrebom za podacima i analitičkim uvidima što su se koristili u izradi generalnog urbanističkog plana grada. U skladu s time prepuno je brojeva, statistika, odgovora ispitanika… Zbog svrhe i stila pisanja teško da će ikada doživjeti reizdanje, a danas se pronaći može samo u antikvarijatima i knjižnicama, pa ako ste mlađi, na njeno postojanje mora vas uputiti netko upućeniji jer aktualna u smislu svoje izvorne svrhe više nije. Rad je to koji otkriva grad u previranju i potrazi koja još nije završila, mjesto pomalo zbunjeno novim društvenim kontekstom i uplašeno od predstojeće neizvjesnosti. Autori su pružili iznimno dobru i zapravo rijetku sociološku analizu želja i stavova građana o Rijeci upravo u trenutku društvenog loma, a upustili su se i u hrabre interpretacije i tvrdnje o prirodi mjesta i stanovnika. U kontekstu kulture posebno su upečatljivi pa čitamo:
U prijašnjem razdoblju (paleo)industrijske ekspanzije riječki je ‘kulturni’ kapital bio sustavno podcjenjivan. Podcjenjivali su ga ponajprije akteri realnog socijalizma zaduženi za sistemsku potporu paleoindustrijskoj ekspanziji…” Ili pak: “Promatrana u cjelini, Rijeka je grad s oskudnom mrežom kulturnih ustanova i s vrlo malim brojem ljudi koji kulturu, kao događaj i dobro, proizvode.
Smrdljiva i tamna
Mjesto je to koje njegovi stanovnici doživljaju kao smrdljivo i tamno, kulturu kao slabu, a naselja kao ne previše privlačna za život. Svjedoči to i koliko se grad mijenja ili se promijenio, posebno neka naselja (Škurinje, od većih naselja, su građani označili kao najneprivlačnije za život!) i zapravo se premalo koristi kao javna točka diskusije. Problem je što postaje i pomalo zastarjelo, pa bi nešto novo, jednako studiozno, interdisciplinarno i bistro bilo zanimljivo opet vidjeti. Koga je zaintrigirala tema kulture za razumijevanje aktualnijeg stanja, također nema previše radova (više internetskih komentara…), a u određenoj mjeri pomoći mogu “Istraživanja u kulturi” Davora Miškovića.
Oružje i priča o globalizaciji
Svijet doživljavamo kroz jezik, a pitamo li pojedine filozofe, svijet i jest samo jezik. Vanda Ekl ostavila nam je tako “Živu baštinu” i jedno od najkonciznijih istraživanja lokalne toponomastike. Prilog “Povijesna toponomastika grada Rijeke i distrikta” hladni je znanstveni uradak koji upućuje na sve izvore u kojima se javljaju imena pojedinih lokaliteta, ali je poput hobotnice čiji će vas svaki krak odvesti do druge staze. Rijeka nema previše povjesničara koji zalaze u prave izvore i na temelju njih znaju ispričati dobru priču. Kada je tako, onda čovjek koji formalno nije povjesničar to radi vrlo dobro – riječ je o Irvinu Lukežiću. Po osobnom sudu napisao je neka od najvažnijih povjesničarskih djela o Rijeci, a istaknuti vrijedi “Povijest riječkih konzulata”, koja je najljepše čuvanje odjeka Rijeke za kojom se često žali, a koju nitko od nas nije vidio uživo. Iako je doduše tada glavni gradski proizvod bilo oružje iza kojeg se krije i fascinantna priča o globalizaciji svijeta i kapitala. Lukežićeva knjiga “Robert Whitehead: engleski tvorničar torpeda iz Rijeke” dobar je put za razrješavanje svih nedoumica i razumijevanje dijela često tematiziranog gradskog tkiva.
Kako je “kuže” povjesničari
Današnja Rijeka može se bolje “skužiti” sa starim “Dometima”, časopisom koji je pokrenuo riječki ogranak Matice hrvatske, nastavio izdavati Izdavački centar Rijeka da bi završio ponovno u Matici u jednoj priči s ponekim repom… “Dometi” su bili prilično dobar časopis lokalnih kulturnjaka, intelektualaca i znanstvenika… Kroz “Domete” se lijepo prati evolucija njihove misli kao i uopće pojava imena koja i danas nešto znače u javnom životu. Vrijedi pročitati razgovor s Ninoslavom Kučanom, arhitektom Robne kuće Ri, koji je o spajanju grada s morem i razbijanjem monopola Korza izrekao neke od najboljih dijagnoza riječkog načina života. Dio “Dometa” može se promatrati i suvremenim očima, a ne samo kao povijesni izvor o proteklom razdoblju jer svi ti ljudi koji su ih stvarali i danas čine intelektualno tkivo grada. Vrijedi imati bibliografiju “Dometa” Velida Đekića, pa ako ju pronađete u antikvarijatima, ne libite se izdvojiti tih pedesetak kuna…
O cijelom tom jugoslavenskom razdoblju Rijeke, na koje se ipak danas naslanjamo, nastala je knjiga “Rijeka i regija u Titovo doba”, od koje sam iskreno očekivao znatno više, ali ipak je zanimljiv uvid u građevinski i demografski propulzivno razdoblje grada. Podsjeća me na to da jako nedostaje jedan sveobuhvatan i interdisciplinaran, možda i manje konvencionalan pristup istraživanju cijelog tog razdoblja te se još čeka nova sinteza povijesti grada. Koliko mi je poznato, ogranak HAZU-a ulovio se određenog posla, ali nekih javnih glasova o njegovom tijeku nema…
… a kako književnici
U “prokuživanju” Rijeke ne smijemo zaglaviti samo među povjesničarima već u ruke vrijedi uzeti i književne radove, točnije sve one čiji je junak radnje bila i Rijeka. “Rijeka u priči” Danijele Bačić Karković respektabilna je hrestomatija u kojoj su dijelovi desetaka radova s Rijekom kao pozornicom te će vam skratiti muke traženja. Kao prepoznatljivog izdvojio bih Alda Paquolu i “Samozatajnog hermafrodita”:
Ništa nas ne može zaustaviti, ni mirisi – smradovi hitropripremajuće hrane kakvu pametne životinje nikada ne bi okusile. Napokon! Palazzo Modello! Dvorac knjiga. Uzorna palača. Impozantna starina. Gradska biblioteka. Zgradi prilazimo, ne koracima već riječima.
Aldo je inače autor kroz čije se novolistovske kolumne itekako slojevito dohvaćao grad i formirali stavovi o njemu, pa se zbirke njegovih tekstova kao što je ova ne treba preskočiti.
Poveznica riječke književnosti i glazbe, koja se u novije vrijeme čak i marketinški nameće kao važna odrednica identiteta, jest Zoran Žmirić koji je dešifrirao pjesme nastale u Rijeci. “Riječke rock himne” uradak su koji treba biti na vašoj polici…
Neki drugi književnici pak, kao što je dobro poznato, itekako su obilježili grad svojim politikama. Gabriele D´Annunzio, u kojem se prepoznaje primjer protofašizma, približava se “proslavi” stote godišnjice dolaska na Kvarner i početka ludog eksperimenta. Iako je svojevremeno gostujući na Republici i “Galebu” veliku pažnju izazvao pisac Bruce Sterling, koji je nasred riječke luke tadašnju Rijeku okarakterizirao kao “piratsko-rejversku utopiju”, treba se držati tekstova koji nisu samo impresije koje žele zadiviti slušatelja već istraživanja utemeljena u izvorima. Ljubinka Toševa-Karpowicz pobrinula se za to radom “D´Annunzio u Rijeci: mitovi, politika i uloga masonerije”.
Kazalište u kući, parking na Mrtvom kanalu
I knjige za djecu, posebno onda kada čuvaju sjećanja i izazivaju osjećaje nekoliko generacija, imaju velik značaj – digla je značaju pažnju vijest da jedan izdavač ne vidi najveću sreću po nove generacije u ponovnoj objavi “Dnevnika maloga Jurića”. A mali je Jurić pun rečenica o Rijeci, od kojih su neke imale rok trajanja, dok se druge čitateljima mogu učiniti bezvremenskima. Gorko se nasmijati uz pomalo alanfordovskog Jurića nije teško: “Mojem gradu nije potrebno ni kazalište, kad imamo kazalište u kući. Ali mojem gradu su potrebna parkirališta, jer: obala, trgovi i pločnici popločeni su automobilima. Tata veli da bi bilo najbolje betonirati Mrtvi kanal i pretvoriti ga u parkiralište, jer ionako ne miriše.”
S obzirom da neki novi klinci Jurića doživljavaju potpuno drugačije, to je možda i njegova najveća vrijednost – grad se mijenja. A promjene su u ogromnoj mjeri zasluga proživljenog Domovinskog rata, koji Rijeci nije donio bombe i razaranje, ali se Rijeka u njega itekako uključila i otišla potpuno novim kolosijecima razvoja. Knjiga “Rijeka u Domovinskom ratu” Dragana Ogurlića otkriva tako slojeve grada koji mlađima od 30 nisu uspomene, već egzotične novosti…
Šizofrena fasada grada
“Kako čitati grad” već smo spomenuli u kontekstu njene usmjerenosti na arhitekturu. Doista je karakteristično što se Riječanima najviše svidjela knjiga koja govori o pojedinim zgradama, ali s druge strane to i ne čudi – Rijeka ima šizofrenu fasadu, svojevrsno Janusovo lice – s jedne strane ono austro-ugarsko, ulašteno, puno kipova na fasadama i Klimtom na kupoli kazališta i drugo socijalističko, betonsko, asfaltno s pionirima na ulazu u OŠ “Nikola Tesla”. Da je evolucija iz svijeta palači u svijet nebodera adekvatno ispričana, nisam siguran iako dobar posao radi Julija Lozzi Barković, čije knjige o riječkoj arhitekturi moramo čitati…
Trebamo porinuti u um i vizije ljudi kao što je bio Igor Emili, fascinantna ličnost, arhitekt koji je oblikovao “novi” Stari grad i kavane koje više ne možemo vidjeti, a ostavio nam je u nasljedstvo i najneobičnije komplekse visokogradnji nastalih neposredno iznad teške industrije. Upravo u spomenutoj knjizi “Rijeka – baština za budućnosti” kao kvartove najnepoželjnije za život ispitanici su označili i Mlaku i Turnić. Legendarnog arhitekta bar fragmentarno otkrijte u knjizi “Igor Emili”, a lijepo bi bilo vidjeti jednu pravu detaljnu biografiju tog nadarenog i aktivnog čovjeka.
U novije vrijeme pak neka arhitektonska imena upečatljivija su od drugih, a takav je slučaj sa Sašom Randićem i Idisom Turatom, čiji rad od 1992. do 2000. godine možete vidjeti u knjizi “Randić i Turato: arhitektura tranzicije”. Randić i Turato obilježili su fizičke i virtualne projekte u Rijeci, posebno u razdoblju koje knjiga ne obuhvaća, a proveli su i bezbrojna istraživanja u školama za mlade arhitekte, u kojima je preispitivan grad… Turato je inspirativno nanovo osmišljavao Harteru, Deltu, Mlaku, lučki pojas, Benčić, no do prave investitorske podrške i operacionalizacije vizija u tom kontekstu još nije došlo. Ne bismo li shvatili Rijeku, u ruke treba uzeti sve knjige nastale kao dokumentacija raspisanih natječaja za ostvarene i neostvarene idejne projekte. Knjiga projekta izgradnje Delte, kao i vizija knjižnice na Klobučarićevom trgu, uz uvijek inspirativne riječi arhitekata govore same za sebe i postaju distopije/utopije koje već čitamo kao neostvarenu povijest.
Kruh, mlijeko i Novi list
Treba reći da Rijeka nikada nije imala snažnu komunikacijsku ni marketinšku industriju, čiji je uzrok zaboravljeni maher lokalnog marketinga Johan Sartori prepoznao u nedostatku potrošačke industrije – motori iz Benčića nisu trebali taj tip reklame… No jedan odličan katalog izložbe “Reklama u Rijeci” otkriva egzotiku, među ostalim posebnu priču o farmaceutskoj industriji “Alga” sa Sušaka, koja je ujedno bila i prava moderna marketinška avantura. I danas je najuspješnija riječka poduzetnička priča upravo iz farmacije te je simpatično prepoznati takav kontinuitet.
Objektivno, i kada u njoj živimo, Rijeku zapravo (pre)poznajemo u medijima, a jedan je tu ipak najvažniji – Novi list. Novina o čijoj se neizvjesnoj budućnosti govori sa zebnjom i koja je bila dio rituala “kruh, mlijeko i Novi list” sačuvana je u vlastitoj monografiji nastaloj povodom 100 godina postojanja. Priča jednog medija može biti ispričana na daleko slojevitije načine (Peter Burke i “Socijalna povijest medija” uvijek pružaju dobre lekcije za povjesničarske i spisateljske pristupe…), ali ovo je dobar početak…
Trebamo drugačiji pristup
Sve ove knjige uzet će vam dobrih mjesec dana života, pa ćemo ovdje stati i reći još neke opservacije. U prosuđivanju kvalitete knjiške produkcije u i o Rijeci lako je nekome se zamjeriti – uostalom kako tvrdi Kučan u spomenutom intervju za “Domete”, Rijeka je unatoč svim gradnjama i dalje uglavnom – Korzo. No uvjeren sam da trebamo drugačije pristupe istraživanjima, više pitanja, kreativnosti, timski pristup, nove teme… A hoće li do toga doći? Mislim da ima razloga za zabrinutost. Čini se da u odnosu na broj studenata društvene humanistike i tehnološku pomoć (internet, računala, mobitel, digitalni aparat…) ne raste jednako proporcionalno i broj dobrih istraživača, autora, novinara, publicista koji bi prošlu i sadašnju stvarnost znali pretočiti u zanimljive tekstove… Bojim se da su negativni društveni procesi potpomognuti krizom olako odrezanih javnih budžeta ostavili tragove kojih ćemo u punini biti svjesni tek u nekoj budućoj točki… Bilo je kriza i prije, ali su ljudi trebali manje i nastavili bi raditi na svojoj strasti, a pisanje je ponekad jedna od njih. Sada su potrebe veće, život skuplji i ljudi relativno lako odustaju od spisateljske i istraživačke strasti. Trči se za egzistencijom, koja danas traži više sredstava, lako je dokopati se drugih zemalja, novog posla i karijere…
Možda je sve ovo prestrogo, ali od Rijeke uvijek očekujem više, a valjda je to u redu željeti od svog grada, koji nije malen i ne bi trebao biti nevažan… I mislim da se ta energija ovaj put neće pojaviti sama, već traži pažljivo bacanje sjemenja i uzgajanje.
Ovo je moj izbor knjiga, a one zahvaljujući kojima ste vi “prokužili” Rijeku možda su neke potpuno druge…
Izvor: Magazin Gradske knjižnice Rijeka, Kristian Benić
