Sinoć je u Filodrammatici održan koncert nagrađivanog kanadskog autora Tomsona Highwaya pod nazivom „Songs in the Key of Cree“.
U sat i pol koncerta u jazz cabaret maniri publika se upoznala s opusom Highwaya, koji je izveo dvanaest numera uz pjevačicu Particiju Cano i saksofonista Marcusa Alija. Većina izvedenih skladbi dio su različitih Tomsonovih mjuzikla na engleskom, francuskom i jeziku naroda Cree kojem i sam pripada. Prije svake skladbe Cano je zabavnim pripovijedanjem uvela publiku u radnju mjuzikla, a publiku je posebno dirnula priča o brutalno ubijenoj pripadnici naroda Cree kojoj je Highway posvetio pjesmu, kao i instrumentalna skladba posvećena njegovom bratu koji je umro od AIDS-a. Publika je dobila i instrukcije iz jezika Cree, te su i sami imali priliku pokušati pjevati na jeziku autohtonog kanadskog stanovništva.
Dok sam gledala koncert i s ostatkom publike upijala neki tako daleki jezik Cree pomislila sam na originalni riječki mjuzikl „Sušak, Sušak“ koji je također napisan na jednom autohtonom jeziku, čakavskom. Razmišljala sam o bendu Po metra crijeva, jedinom ča-metal bendu koji inspiraciju crpi iz istarskih legendi, mitova i priča, a glazbu radi pod utjecajem istarske ljestvice i death metala.
U Highawayovoj interpretaciji nema ničeg glazbeno specifičnog osim muzikalnog jezika kanadskih indijanaca. Tu je klavir, tu je saksofon, tu je vokal. Žanrovski smo u domeni jazza, nema ničeg drugačijeg ni začudnog. Sve je bazirano na par pjesama na čudnom jeziku i ugodnoj zabavi, bez opterećenja. A mi imamo i ljestvicu i sopile i roženice, pa eto nikad nisam bila na MIK-u ili na Grobničkoj skali, ni na koncertu Mirjane Bobuš, a bogami nisam bila ni na mjuziklu „Sušak, Sušak“, već sjedim u Filodrammatici i divim se nekim dalekim autohtonostima. Ja riječka kulturna elita, magistra kulturologije, ja radnica u kulturi. Oblila me neka grižnja savjesti, jer slušam koncert na jeziku Cree, a sve što ima veze sa „domaćom besedom“ stavljam u kategoriju „treš“.
Jesmo li mi riječki kulturnjaci licemjeri? Nikada u prostoru riječke progresivne, nezavisne scene nisam čula čakavsku besedu. Mi se toga grozimo, to nam je ekvivalent karnevalu od kojeg nas prolazi jeza. Vrhunaravno seljaštvo! Ne, mi to ne volimo. Mi slavimo Svetog Patrika, ali ne i Svetog Vida, mi se maskiramo za Halloween, ali ne i za karneval, mi plešemo river dance, ali ne i potresujku, mi prvi kažemo kaj kad odemo u Zagreb, ali ne pričamo čakavski. Mi idemo na koncert Tomsona Highwaya, a ne idemo na mjuzikl „Sušak, Sušak“.
Sjedila sam na koncertu i umirala od beda sama pred sobom jer mi je sve strano bolje od onog mojeg. Grozim se svoje tradicije, ali ću tuđu rado prigrliti. Zašto? Ima nešto u tom našem riječkom genu, neka falinga u samopoštovanju, neko ukorijenjeno urbano susramlje prema svemu što ima ikakve veze s tradicijom našeg kraja. Ne prodikujem nikome, ja sam isto dio te ekipe koja voli hejtati. No eto valjda mi se trebao dogoditi jedan Tomson Highway da mi da „ka pasihkwetahikehk“ (šamar na jeziku cree).
I zato da se malo navadimo si skupa domaćoj besedi za kraj.
Autorica: Jelena Tondini
