Armand Patrick Gbaka-Brédé aka Gauz (bio) je čuvar parfema, bejbisiter, glavni urednik časopisa za ekonomiju, režiser kratkometražnih filmova, djelatnik u telefonskoj službi za korisnike, modni fotograf, zaštitar na koncertima i još mnogo toga. Sve to ga čini, kako sam kaže, kompletnim umjetnikom. Svestran kakav jest, po struci je inženjer biokemije, a u potrazi za boljim životom iz rodne Obale Bjelokosti otišao je u Francusku gdje je dugo bio ilegalac.
Gauza smo upoznali na 23. Sa(n)jam knjige u Istri, gdje je u okviru programa ‘À propos’ predstavio svoj roman prvijenac „Čovjek-stup“ (izdavačka kuća Sandorf, prijevod Nataša Medved). U susret Svjetskom danu migranata (18.12.) razgovarali smo o postkolonijalnoj stvarnosti koju žive afrički narodi, o prekvalificiranosti, migracijama i svjetskoj revoluciji. Gauz je u svakom slučaju zahvalan sugovornik.
Koga predstavlja čovjek stup u vašem romanu?
Roman „Čovjek-stup“ je drukčiji pogled na svijet. Roman donosi priču o francuskom društvu i kapitalizmu, ispričanu iz perspektive jednog agenta kapitalizma, nekoga tko radi kao zaštitar u službi tog istog kapitalizma.
Zašto je zaštitar agent kapitalizma?
Zato što je zaštitar na tom radnom mjestu upravo da bi čuvao i štitio sva kapitalistička dobra. Njegova pozicija je privilegirana iz jednog jednostavnog razloga: on gleda druge, a drugi njega ne vide. Zaštitar je još manje vidljiv kada je crnac i stranac u jednom društvu. Obično pogled na takvu osobu uperimo tek kada dođe do nekog problema. On iz te privilegirane pozicije može promatrati ljude ništa ih ne zapitkujući. Moj zaštitar u romanu ima jedan estetski i politički pogled na svijet, on odlučuje promatrati druge u svijetu u kojem nema svoje mjesto. To je jedno od najdosadnijih zanimanja na svijetu, zaštitar je zapravo kronika o beskorisnosti.
Ipak, za posao zaštitara se isto traže neke kvalifikacije. Jeste li vi bili prekvalificirani kada ste došli na taj posao?
Posao zaštitara je posao ispod intelektualne razine bilo kojeg čovjeka. Moraš imati svega dvije vještine da bi to mogao obavljati: izdržljivost u nogama i dobar vid. Po pitanju diplome mi zapravo živimo u svijetu prekvalificiranosti. Svi smo prekvalificirani, u svim poslovima i zanimanjima. Imamo blagajnice u dućanima s diplomama koje moraju raditi taj glupi posao. A ovaj lik je izmišljen, htio sam napraviti taj efekt da se radi o meni, to je umijeće. Ja sam samo sklopio jedan dokumentaristički okvir za fikciju. Osobno sam bio dva mjeseca zaštitar u moru svega drugog što sam radio.
U Francuskoj ste živjeli jedanaest godina koliko je trajao građanski rat u Obali Bjelokosti. Koje su posljedice tog rata, je li vaša obitelj patila?
Svaki rat ima neke uzroke koji počinju puno prije nego sam rat. A kada rat počne nijedna obitelj nije pošteđena. Ima jedna interesantna paralela s onim što se događalo u bivšoj Jugoslaviji. Rat u Obali Bjelokosti također je imao odlike etničkog rata, i tako se i prezentirao u zapadnim medijima. Kada je kod nas počeo rat, ja sam pratio što se ovdje dogodilo nekoliko godina ranije. Mislim da se uvijek trebamo vraćati prošlosti da ne bismo činili iste greške. Jedna stvar je neosporna, a to je da su za vrijeme i poslije rata uvijek idioti na vlasti. Moja intencija je bila da se moram vratiti, nisam mogao to gledati izvana, htio sam dati svoj doprinos u stvaranju drukčijeg diskursa od onoga što se tada deklamiralo. Htio sam se intelektualno investirati i objasniti neke stvari. Vratio sam se jer sam htio sudjelovati u stvaranju novog društva poslije rata, u kulturnom i umjetničkom smislu.
Kada smo kod onih koji drže vlast, što mislite o zadnjim predsjedničkim izborima u Francuskoj?
Otkad sam došao u Francusku svi izbori su se odvijali na isti način, uvijek su bile dvije naizgled suprotne opcije. To možemo promatrati i na svjetskoj razini, pojavljuju se opozicije koje su na čelu demokracije. A mi ljevičari smo u takvoj situaciji da smo prisiljeni birati između kuge ili kolere. Možemo primijetiti da je ekstremna desnica ona koja podržava cijeli kapitalistički sustav, ne moramo upasti u teoriju zavjere da to shvatimo, oni legitimiraju kapitalizam na određen način. A kako to objašnjavamo, tako što današnji sustav više ne traži razum nego osjećaje. Sve udara na emociju. Danas se sve bazira na emociji pa je tako prisutna i emocija straha što ako ekstremna desnica dođe na vlast? Strah je sredstvo zadržavanja na vlasti.
Što bi se promijenilo za afričku zajednicu u Francuskoj da je izbore osvojila Marie Le Pen?
Možda ću sad reći nešto provokativno, ali mislim da se, u slučaju da ekstremna desnica dođe na vlast, za afričku zajednicu apsolutno ništa ne bi promijenilo. Već sada je teško uopće dobiti papire i dozvole za boravak, već sad je teško raditi nešto u kulturnom i umjetničkom polju. Znam da se to još može pogoršati pod ekstremnom desnicom, ali na neki način lako je pogoršati tu situaciju a izazov je popraviti ju.
U romanu raskrinkavate jednog predsjedničkog kandidata koji je zauzeo lijevu poziciju, a nekad je bio ministar kolonija. O kome je riječ?
François Mitterrand. On je bio 14 godina na vlasti, do 1995. Kako bi došao na vlast glumio je ljevičara, a 10 godina prije tih izbora bio je ministar kolonija i bombardirao je afričke države koje su se borile za neovisnost. Nema nikakve razlike, u kolonijama su desničari, a u Europi se predstavljaju kao ljevičari, prodaju lijevi diskurs, to je uobičajeno. Još od neovisnosti iz šezdesetih, koji god predsjednik u Africi dođe na vlast, nema nikakve razlike između njega i kolonizatora. Za bivše kolonije nema nikakve razlike između lijeve ili desne vlasti.
Rođeni ste 1971. Možete li nam reći nešto o vašoj generaciji? Gdje se nalazite između afričke tradicije i zapada?
Sada ću iznijeti jednu vrlo pretencioznu teoriju: moja generacija je posebna, mi smo nešto kao superljudi. U školi i svakodnevici učili smo iste stvari kao i Francuzi. Čitali smo iste knjige, gledali iste filmove, imamo iste kulturne smjernice, slušali smo istu idiotsku muziku iz osamdesetih, imamo jednake svjetske kulturne reference. Kad razgovaram s vama ili s nekim Englezom, mi nemamo nikakvu prepreku u komunikaciji. Samo je razlika ta što je naše društvo tradicionalno, a Francuze to ne zanima. I dalje u sjećanju imam bajke koje mi je baka pripovijedala, cijelu tu oralnu kulturu, kulturu pjesama, mistiku noći… U Europi sam po sili stvari superčovjek. Velika je šteta što nas se Europa zbog političkih prilika i administracije lišava, što ne želi superljude.
A kako je s mlađim generacijama, kao ja?
Koliko imate godina?
26.
Imam sestru od 26 godina. Vas dvije slušate istu glazbu, imate iste mobitele, nosite iste poderane traperice. Ako bi došla na mjesec dana u Hrvatsku naučila bi jezik i jedino biste se razlikovale po boji kože. Mogle biste satima pričati, imate potpuno iste teme i zanimanja. To je vrlo interesantno.
Koji je vaš materinji jezik i kako su očuvani domorodački jezici u Africi?
U Obali Bjelokosti ima 66 jezika, kao dijete čuješ najmanje pet ili šest, i to je veliko bogatstvo. Odražava se na samo pisanje: kad čuješ toliko jezika, čuješ glazbu jezika, a ne toliko sadržaj. Za mene je princip da moja rečenica, književnost, mora negdje odzvanjati kao glazba. Govorim pet jezika, moj materinji jezik je bete, po narodu Bete. To čovjeka čini inteligentnijim.
Abidjan je porezna oaza za strane investitore, na slikama izgleda moćno. Kako živi narod na periferiji tog šarenila?
Kao i posvuda, investitore ne zanima lokalno stanovništvo, oni su došli po novac, obogatiti se, a narod živi u siromaštvu. Investitori služe vladajućima i njihovim saveznicima i zato ih ja zovem kolaboratori, oni koji sklapaju pakt s đavolom ne bi li se bogatili. Njih samo zanimaju brojke, BDP, banke. Ali nemojte se brinuti, uskoro će doći revolucija, neminovno je da će doći do toga. Sredstva koja oni koriste da bi nas otuđili upotrijebit ćemo protiv njih.
Hoće li revoluciju predvoditi fini ljudi ili barbari?
Barbari, naravno, to su oni koje nitko ne doživljava kao ljude. Atila Bič Božji je promijenio sliku Europe prije tisuću godina, on je bio barbarin.
Iz kojeg kutka svijeta će započeti?
Od bilo kuda! Ja nikad neću smetnuti s uma: što god da se dogodi, naš cilj je sreća. Zajednička sreća svih nas. Ja sam optimist, uzet ću si slobodu da imam vizionarski pogled, tvrdim vam da će se to dogoditi.
Primjećujete da su Romi jedini bijelci koji uživaju još manje poštovanja od crnaca. Zašto su Romi proklet narod?
Da, oni su diskriminiraniji od crnaca i ne znam zašto su tako “prokleti”. Kad kao crnac dođeš u Europu, za tebe su svi Europljani bijeli, ja ne vidim razliku između Roma i Koreanca, svi su bijeli. I onda se vozim biciklom po Parizu i vidim ljude koji žive u još užasnijim uvjetima nego u getu u Abidjanu. Pitam se što su oni napravili da ih se tako tretira. Zapravo, nitko ne voli ljude koji su nomadi, koji se kreću, mislim da je to problem. I to objašnjava ovo užasno ophođenje prema migrantima, svi se boje ljudi koji se kreću. To ulijeva strah, ako je netko danas tu, a danas tamo, ako taj netko ne želi biti kao većina. Ljudi koji su prošli pustinje i more sada su nam tu pred vratima i pitamo se zašto su tu.
Jesu li onda migranti nosioci te revolucije koju smo spomenuli?
Za mene su oni šampioni. Oni su ljudi koji imaju najveću nadu. Odlaze iz neke zemlje koja nije nužno u ratu, nije samo to razlog, već ideja da svoj život učine boljim. Meni je to predivno. Upuštaju se u nevjerojatne izazove i opasnosti, kada vide u kakvim ih čamcima prevoze preko olujnog mora znaju da mogu poginuti ali svejedno se upuštaju u to, jer njihova nada im govori: ma nema šanse da se to meni dogodi! Siguran sam da se na to ne odlučuju zato što nemaju što za izgubiti, mislim da ih pokreće nada. Oni su pravi heroji, treba im dignuti spomenike.
Na predstavljanju vašeg romana rekli ste da se prava književnost javlja s margine. Nekoliko sati ranije Igor Mandić je rekao da je ta margina sve šira i udobnija. Kako je vama?
Ima pravo Igor Mandić, sve je ugodnije. Ništa nisam pisao ni iz jedne druge pozicije, za drugu ne znam. Planiram ostati na istom mjestu.
Koje je vaše političko uvjerenje i u kakvom svijetu biste htjeli živjeti?
Moje političko uvjerenje je inteligencija. Volim ljude koje zanima umjetnost, koji traže zanos i uvjerenje, koji dijele kolektivnu pamet i inteligenciju, to je za mene idealan svijet. Ja sam uvjeren da će se to dogoditi kroz knjige i umjetnost. Čovječanstvo je obrazovano, ovo nam je povijesna šansa da se to iskoristi. A naša djeca su šampioni koji će ugrabiti tu priliku.
Foto: Tanja Draškić Savić
