Drugonagrađena priča na natječaju za kratku priču 19. Festivala europske kratke priče.
“Zamisli, pored svih naših ljupkih stimulansa, taj je klipan, zacijelo načitan, uživatelj tog drevnog pripravka, a njega je pak nemoguće umjetno sintetizirat, neg’ ga samo rade neka bića kojima je nekoć zemlja bila preplavljena, a još su opstale u našim posljednjim rezervatima, svoj opstanak zahvaljuju isključivo odcjepljenošću i izolaciji. Al problem ih je pronać, a zatim im treba doslovce preotet tu smjesu. A trebalo bi malo istražit i proučit pripadajuće starinske spise, al to ti ja začas izvučem iz arhive. Sve u svemu neobičan posao, a tip naplaćuje ohoho. I ovo će ti se svidjet – nema dobne granice nit’ se moraš javit liku prije, doneseš mu to čudo i sve ti isplati na licu mjesta. Držim ovaj za jedan od najprikladnijih poslova koje sam za sad našao, a od kad si se onako brzopleto ispisao iz škole imaš vremena na…”
Pritisnuo je prekidač i glas je zamro. Grozio se tog artificijalnog tona, toliko beznadno promašenog u pokušajima oponašanja ljudskog govora. Nije mogao dugo izdržati slušajući te priproste fraze s usiljenim naglaskom, naizmjence prošarane bogatim izrazima ni blizu onima koji čovjeku prvi padnu na pamet dok govori. Puštao bi ga da priča kad bi bilo neophodno, no zato se s njime nikada nije upuštao u razgovore. Komande mu je upisivao ručno, pri samoj pomisli na obraćanje robotu preplavio bi ga neodređeni osjećaj jeze i nelagode koji se zapravo mogao pripisati sveopćoj odbojnosti, kako prema ljudima tako i prema strojevima. Sa sobom je volio pričati. Naravno, nikad u prisustvu robota – znao je, naime, da mu taj nesretnik nije dodijeljen besplatno tek tako, kako bi igrao ulogu njegova brižnog prijatelja, svojevrsnog skrbnika i pomagača, ne, čak i isključen, on bi ga budno posmatrao.
Misao na šumu očaravala ga je, mnogo je dana provodio maštajući o tajnovitom prostoru, pošteđenom divljih sjenki koje su u naprednom svijetu bile sveprisutne, svatko je bio gotovo sveprisutan – svugdje, osim u sebi samome. U velegradskim je ulicama gledao čvrsto pred sebe, ne okrećući lice na stranu kako mu se pogled slučajno ne bi susreo s gorostasnim staklenim površinama koje vječito trepere na suncu prijeteći da će mu, zagleda li se bolje, otkriti odraz nekog zaprepaštenog stvorenja s kojim bi se on trebao moći poistovjetiti. Na toj iskrivljenoj karikaturi ne bi prepoznao išta što mu je pripadalo, pa ipak bi mu se ona urezala duboko u pamćenje i diktatorski ga prisiljavala da svoje osobitosti počne pripisivati upravo njoj, da bi na kraju u potpunosti nemilosrdno apsorbirala njegovu vlastitu predodžbu o sebi. Srećom, kada bi spletom loših okolnosti završio suočen oči u oči s tom maskotom, samo bi pribjegao prvoj klinici za izobličavanje lica, čijim se brzim i jeftinim uslugama ograničenog izbora i kvalitete zadovoljavalo malograđanstvo. Jedino je takvim pothvatom uspijevao ukloniti onu zlokobnu predodžbu koja mu je poput uroka vječito lelujala po svijesti. Naravno, mnogo bi efektivnije bilo podvrgnuti se tretmanu uklanjanja svijesti o cijelom jednom svom aspektu, ali to daleko premašuje njegove financijske mogućnosti.
No dakle, šuma i onaj posao zaokupljali su mu misli i idući se mjesec našao u stanovitim pripremama, a kad se napokon otisnuo na putovanje, dočekala su ga prostranstva za koje je do tada vjerovao da postoje tek u sanjarijama i bajkovitim vizijama.
Međutim, bilo je tu i beznadnih tumaranja šumom, neprekidnog putovanja iz jednog oblika tjeskobe u drugi, otkrivanja sasvim novih i nepoznatih nijansi nemoći. Ipak, upravo ondje izuzetno negativni doživljaji nisu u njemu izazvali onu staru histeriju, podivljalu potrebu da se sve smjesta okonča. Baš suprotno, ta su iskustva pobudila stran i jedinstven osjećaj, nagon za preživljavanje, za kojim nije bilo ni najmanje potrebe u uobičajenoj kolotečini. Još uvijek nije mogao odrediti pripada li to ugodnim ili neugodnim osjećajima; od njega je iziskivao mnoge napore, a istovremeno mu otkrivao svoje najljepše plodove. Neki od njih bili su dio zadivljujuće prirode, a neki su se nalazili u njemu samome. Činilo mu se da priroda živi u savršenu balansu svojih svijetlih i tamnih značajki, ona sebi nije ni štetila ni godila, naprosto je bila.
Konačno, jednog je sunčanog dana pronašao svoj plijen. Između nekoliko tanjih grana bljeskala se neobično zlaćana izraslina većim dijelom prekrivena uzburkanim rojevima. Tek što se našao pred košnicom, spreman da primijeni postupak kojeg je već toliko puta ponovio u glavi, koliko god oprezan bio, mora da ga je nešto osupnulo u glavu jer je u idućem trenutku ležao na podu, a toga je postao svjestan tek kad ga je probola neizreciva bol, najstravičnija i najmanje izdrživa od svih boli, prožela mu je svaki živac te se on grčio i gušio u agoniji, čak je i nekako pomalo plakao. Tren bi se činilo kao da uistinu viče, jer bi siloviti krici nadjačali zujanje i parali tišinu šume, a sljedećeg bi trena raspoznao tek jedva čujan zvuk nalik cviljenju neke male životinje.
Kada je već sveprisutno postojanje boli nadišlo njegovo vlastito, prevlast duha nad tijelom bila je na vrhuncu, jer čim je u snu pomislio na idilu prirode, umjesto da um pati zajedno s tijelom, on je jednostavno naumio otići do obližnje livade. Sve kako bi odagnao zlokobne misli o onom prokletom robotu, odnosno onome tko je stajao iza istoga, a koji je pribavio sve potrebne informacije o takozvanim pčelama sasvim slučajno izostavivši onu najbitniju, i sjećanja na nebrojene članke o nesretnim slučajevima u područjima rezervata.
Hodao je prostranim, osunčanim travnjacima, a sezali su unedogled, beskrajno izvan granica horizonta, oplemenjeni bogatim proplancima i isprepletenim šumarcima, šaroliko razgranati u brojnim puteljcima i presječeni bistrim potocima. Sagnuo se nad jednog kako bi utažio žeđ, a ubrzo ga shrva umor. Spokojno je tonuo u san pod hladom vrbe dok mu se pred očima formirala mutna predodžba o nekoj budućnosti koja nalikuje prošlosti, predodžba neizvjesna i neodređena.
