Razgovarali smo s Doris, Katarinom, Marinellom i Tihanom iz udruge PaRiter, od kojih smo doznali što rade, kako vide Europsku prijestolnicu kulture i svoje mjesto u njoj.
Ideja o osnivanju PaRitera nastala je prilikom sudjelovanja na jednom projektu u Centru za tehničku kulturu Rijeka gdje su se Doris i Katarina upoznale. Kroz razgovor su zaključile da dijele želju za aktivnim djelovanjem u društvu, a u tome su se prepoznale i Marinella i Tihana.
Istaknule su da im nije namjera orijentirati se na jednu skupinu ciljanih krajnjih korisnika/ca i jednu društvenu skupinu, već raditi na poboljšanju ljudskih prava u širem smislu. Iako, budući da igrom slučaja članstvo u udruzi čine isključivo žene, ženska prava su prometnula u prvi plan.
Aktivizam vrlo lako može imati negativne konotacije u javnoj percepciji, ali nas sugovornice uvjeravaju da nisu imale takvih situacija. „Barem ne dok ne kažemo da se bavimo ženskim pravima ili kad kažem nekome da se bavim pitanjem prava pobačaj“, kaže Marinella.
Jedan od ciljeva naše udruge je razbijanje centraliziranosti kao što je slučaj s dobivanjem informacija mladih o reproduktivnim pravima. Tu nailazimo na velik otpor.
Kad smo se dotaknuli takvih tema, morali smo ih pitati i što misle o riječkoj toleranciji. Mit ili stvarnost?
Tolerancija je zapravo maskirana nezainteresiranost. Dok nema ljudi koji provociraju, svi smo tolerantni. A to nije to.
Smatraju da se s mladima u društvu danas premalo radi i to nastoje promijeniti kao i da aktivizam ne smije biti sam sebi svrha, što se lako može dogoditi. Zagovaračke aktivnosti su sastavnica demokratskog društva i ne smijemo ih pobrkati s politikom. PaRiter ni naše sugovornice nemaju veze s politikom, ali ističu da na nju žele utjecati, žele djelovati prema donositeljima odluka i mijenjati političke uvjete.
Budući da im polje djelovanje ne uključuje i tržišne proizvode, po pitanju financiranja projekata i aktivnosti ovisni su o sredstvima s različitih natječaja i fondova, a naše sugovornice u pravilu svoj posao odrađuju volonterski. Partnerstva s drugim lokalnim udrugama su im u početku pomogla da stanu na noge i krenu normalno funkcionirati, a to uključuje i dugoročno razmišljanje s višegodišnjim programima.
Jedan takav je i Europska prijestolnica kulture te smo naše sugovornice pitali i što misle o toj inicijativi i kako vide Rijeku u tom kontekstu.
S obzirom na to da je Katarina u Rijeku doselila iz Ljubljane, prva asocijacija na spomen Europske prijestolnice kulture joj nije pozitivna, uvijek se sjeti Maribora 2012. godine, kaže. Smatra da je u Mariboru fokus bio samo na tituli i ništa više, a dojma je da se u Rijeci, ali i u druga tri grada kandidata, ipak fokus stavlja na proces promjene i razvoja, što je samo po sebi pozitivno.
S tim se slažu i Doris, Marinella i Tihana, ali smatraju da im je teško potpuno objektivno procijeniti koji grad ima bolje zaokruženu viziju budući da na cijelu inicijativu gledaju iz riječke perspektive i bolje su upoznate s njom nego s ostalim gradovima.
Katarina ne vidi EPK kao priliku za PaRiter, no za druge udruge i institucije iz područja kulture – apsolutno, iako vide mogućnost da se bave kulturom i povežu je s ljudskim pravima. Sve sugovornice su složne u stavu da su takve inicijative obično centralizirane i više služe promociji (u ovom slučaju Europske unije), ali da je s obzirom na situaciju u Hrvatskoj takva inicijativa zapravo dobrodošla, iako se boje hoće li ona biti i kvalitetno provedena, neovisno o tome koji grad ponese titulu EPK.
Što se tiče provedbe, smatraju da svi premalo znamo o stvarima koje se događaju oko nas i da se prosječnom građaninu ne da kopati po podacima i tablicama, koliko je sredstava utrošeno i što se do sada napravilo.
Dijele mišljenje naših sugovornica iz Centra za industrijsku baštinu da je građanima nužno prikazati što se radi na način da se izađe na ulicu i izravno im se (po)kažu rezultati kojih možda nisu ni svjesni. Tribine i prezentacije služe međusobnim obračunima i na njima se često može čuti samo o problemima, što im nije zanimljivo.
Zašto se nikada ne govori o greškama i što smo iz njih naučili?
Kandidatura Rijeke nije gubljenje vremena i sredstava, čak i ako ne dobijemo titulu, složne su Doris, Tihana, Marinella i Katarina. Ako će sam proces pomoći kulturi i producentima, to je dobro jer u potencijal koji postoji moramo ulagati.
