Dva sam mjeseca mlađa od Armade. Kći sam roditelja navijača, štoviše roditelja koji su se upoznali u vlaku na putu za utakmicu koja se održavala u Beogradu. Kći sam pomorca koji kada Rijeka igra, s oceana zove da provjeri rezultat ako nema prijema da je pogleda. I kako onda ne pripadati tome?
Djevojka sam pripadnika Armade, onoga koji ne propušta niti jednu utakmicu, koji je zbog utakmice otišao u Sjevernu Koreju, na Farske otoke i da ne nabrajam dalje sve države i gradove za koje se većina nas ne bi nit sjetila da postoje. Onoga koji na zidu naše spavaće sobe ima plakat Nogometnog kluba Rijeka. Pa kako ne pripadati tome.
Živim u tome, živim s tim. Nije uvijek lako; čekati dal će doći sa šljivom na oku ili bez kojeg zuba, a i to je sitnica ako se dogodi… Gubiti vikende jer je utakmica, planirati slobodno vrijeme po HNL rasporedu utakmica. Dio je to života koji sam odabrala, jer rečeno mi je odmah: „To sam ja, to si znala i neće se promijeniti“.
Nisam Armada, nisam „pravi“ navijač koji ide na sve tekme, ako je to klasifikacija. Ja sam prije svega lokalpatriot. Lokalpatriotizam je dio mene, upisan na mojoj koži crnom tintom. Volim svoj grad, podržavam riječko, pa tako i klub.
Nisam Armada, ali znam iz prve ruke. To je više od hobija i razbibrige, više od druženja, više od samog navijanja – to je način života. Drugačiji, specifičan, napet, zanimljiv, opasan u nekoj mjeri i nadasve nerazumljiv nama koji smo postrance, pa i meni. To je odricanje od „normalnog“ života, ali očito s razlogom koji je jači od njih samih. Jači od zakona.
„30 godina mi smo preživjeli“, kažu riječke navijačke pjesme. Armada, koliko god nam bila draga ili mrska ujedinjuje ovaj grad, podiže granice i nadmašuje očekivanja. Ima snagu zajedništva koju većina skupina, formalnih i neformalnih, nikada neće imati. Ima prijateljstvo koje se rađa na tribini. I to je bit svega – neraskidivo prijateljstvo u dobru i zlu, i kad gube i kad pobjeđuju.
Sretan 30. rođendan, meni i Armadi
