Književne večeri „Autorske bure“ potkraj prošlog tjedna posjetile su Lopar i Bašku. U Loparu se publici predstavila književnica Asja Bakić, u Baškoj književnik Edo Popović, a dojmove s obaju događanja prenosi – Jelena Tondini.
„Prokletstvo trajekta“ pratilo nas je i na ovim „Autorskim burama“. To filmsko ulijetanje na trajekt može komotno postati jedan od zaštitnih znakova posade Lungomare. Ali stigle smo.
Kratka vožnja među prirodnim ljepotama i evo nas na Rabu, trećem otoku u nizu otočnih obilazaka „Autorskih bura“, gdje nas je u Loparu čekala spisateljica i novinarka Asja Bakić.
Književna večer počinje u 20 sati u DVD-u Lopar pa smo dan iskoristile za šetnju. Iva je proučila svaki pedalj lokaliteta, za potrebe daljnjeg rada na pravcu Lungomare, a ja sam se čudila zakašnjelom turizmom. Kava košta samo 6 kuna. Pošteno.
Vidim ljude samo po vrtovima, oko kuća, i pitam se hoće li doći na književnu večer. Koliko im je to uopće važno kad za mjesec dana sve mora biti tip-top spremno za prve njemačke turiste? Obzirom na svoje iskustvo u turizmu, zaključila sam da ovo nije plejs za Talijane. Qui non c’è agnello, solo bečki con patatine fritte. Deutsche Spezialität.
Malo prije 20 sati nalazimo se ispred DVD-a Lopar. Čekamo prve posjetitelje. Odahnula sam kad sam vidjela dvije žene kako nam se približavaju, pa onda jedan gospodin i još jedna žena, pa još jedna… Teško je raditi evente u mjestima gdje ne poznaješ nikog. Teško je procijeniti očekivanja.
Asja je opuštena, zabavna. Priča o svojim spisateljskim iskustvima, vođenju neprofitnog medija i Hasanbegovićevom lovu na vještice (neprofitne medije). Stalno ponavlja „Znam da je ovdje na vlasti HDZ, ali…“.
Jedan stariji gospodin kasni, ulazi, pozdravlja sve prisutne. Sjeda pored mene. Nosi torbu punu knjiga, pa se nećka hoće ili neće izvaditi neku od njih. Asja i Željka (Horvat Čeč, op.a.) pričaju o lošim ugovorima za pisce, po kojima njima pripadne samo 7 posto od svake prodane knjige, a onda naglo zaokreću temu na pornografiju. Asja čita ulomak iz knjige „Mars“ s popriličnim udjelom 18+ sadržaja.
Gospodin pored mene zatvara torbu s knjigama i odlazi. Ostatak publike vrlo je zainteresiran. Asja govori o razlici između marketinške krilatice „sex sells“ i pornografije. Jako je duhovita i dovitljiva s komentarima, publika se smije, a po završetku književne večeri rasprava se nastavlja i ispred DVD-a Lopar, a potom i u jedinom bircu koji radi (tako su nam rekli).
Vrlo intimna atmosfera za vrlo intimne teme, bio bi siže ove književne večeri. Uz piće smo saznali da je dotični gospodin pisac, entuzijast koji je vjerojatno htio pročitati nešto iz svog opusa, no prerano je odustao.
Drugi dan krećemo prema Baškoj. Djevojke mi kažu da vozim k’o manijak, ali stižemo u rekordnom roku. Nalazimo se s Edom Popovićem koji nam priča o prirodnim ljepotama koje je otkrio za vrijeme svoje rezidencije. Oduševljen je suhozidima i oštrim stijenama u raznim bojama koje je otkrio tijekom dugih šetnji.
Na književnoj večeri saznajemo da je zagrebački pisac Edo Popović zapravo Edvard i da je rođen u Livnu. No, kaže kako nikada nije imao poveznicu s tim krajem pa zato o njemu nikada nije ni pisao. Proslavio se knjigom „Ponoćni Boogie“ koja je baš tipično gradska zbirka, baš zagrebačka. No zbog bolesti, okrenuo se planinama i prirodi te je zagrebački asfalt i fizički i literarno zamijenio velebitskim proplancima.
Željka citatom iz Bugija pokušava isprovocirati autora na daljnje čitanje neke od priča iz zbirke, no Edo se uporno vraća prirodi. Govori nam o velebitskim poskocima, za koje tvrdi da su mitska bića poput vila, jer ih skoro nikad nije vidio, priča o flori i fauni i prekrasnim pogledima. Čita ulomke iz svojih knjiga koje se bave prirodom i životom, daleko od suvremenog grada. Glas mu pomalo puca, kaže da vjerojatno zato što mjesec dana komunicira više-manje samo s mačkom.
Pomalo završavamo i ovu književnu pustolovinu. Opraštamo se s Edom i našim bašćanskim suradnicima i krećemo kući bogatiji za još dvije književne uspomene. Ovime završavamo našu otočku karavanu. Čekaju nas kopnene „Bure“.
