Moglo bi se reći da su GRANICE, RAZDVAJANJE I ZAJEDNIŠTVO tri odrednice današnjeg svijeta: dok zatvaranju granica i sustavnom razdvajanju svakodnevno svjedočimo, zajedništvo je nešto čemu kao pojedinci volimo da težimo.
Istoimeni okrugli stol u okviru Borders konferencije ponudio je neka stručna viđenja pomenutog problema granica, ali još i više: podsjetili smo se opasnosti koja se krije iza ideje ograničavanja.
Alexandra Novosseloff otvorila je predavanje prezentacijom NIJE LI SVIJET PREMALEN ZA ZIDOVE gdje je je upozorila na paradoks novog milenija: granice na već postojećim granicama unatoč Schengenu i mantrama o slobodnom tržištu i ideji multikulturalizma. Vladajuće garniture ne žele govoriti o granicama, kaže, ali itekako podupiru njihovo stvaranje, objasnila je Novosseloff, suradnica Centra za međunarodnu suradnju Sveučilišta New York.
Stephane Rosiere kazao je da su tri najčešća opravdanja koja se koriste za podizanje zidova krijumčarenje, terorizam i migracije. Stephane je podsjetio na jednu vrlo važnu stvar – izgradnja zidova je vrlo skupa. Primjera radi, na zid između SAD-a i Meksika potrošeno je oko 50 milijuna dolara. Kao što se može pretpostaviti, to je novac koji je mogao biti dodijeljen u korisne i humane svrhe poput obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite.
Odlična, a loše posjećena konferencija preispitala je, dakle, razumijevanje granica. Osim što je postojanje granica besmisleno, ono je osuđeno na propast. Vidjeli smo da granica može postojati u raznim oblicima i održavati se u sustavu kontrole na razne načine, bilo da je u pitanju zid, žica, vojska, ili makar video nadzor. Granice su pogodne za razne umjetničke intervencije, služe kao inspiracija angažiranim umjetnicima i marketinškim kreativcima diljem svijeta, što smo vidjeli u izlaganjima Nataše Sardžoske i Anne-Laure Amilhat-Szary.
Međutim, postoje i one nevidljive granice, naoko neprepoznatljive kao jasno ograničenje, ali koje imaju snažno uporište kod lokalnog stanovništva. Prva asocijacija na nevidljive granice je naša balkanska stvarnost, ona koju poznajemo bolje i od Berlinskog zida ili od zida na jugu Amerike.
Još i prije žice na slovenskoj i mađarskoj granici, na Balkanu imamo nekoliko primjera razdvajanja, krizu nekadašnjeg zajedništva oličenog u sloganu bratstvo i jedinstvo.
Najdrastičniji primjer je Kosovska Mitrovica gdje postoji duboka fizička podijeljenost između srpskog i albanskog stanovništva. Most preko rijeke Ibar se ne prelazi, a situacija je nepromjenjiva od 2004. godine. Vukovar također živi svoju podijeljenost, a to se najviše ogleda u tzv. hrvatskim smjenama i srpskim smjenama u osnovnoj i srednjoj školi. Sukob se uvijek iznova podupire i produbljuje politikama koje vode Hrvatska i Srbija. Mostar se i dalje dijeli na istočni i zapadni, odnosno na hrvatski i bošnjački. Ti su gradovi naše bolne točke i o njima se mora razgovarati.
U moru loših primjera, kako svjetskih tako i domaćih, Borders konferencija osvrnula se i na činjenicu Europske prijestolnice kulture u Rijeci koja ima zadatak obnoviti ili barem sačuvati demokratska načela Europske Unije.
Vuk Ćosić, direktor komunikacija Rijeka 2020, u petnaestominutnom izlaganju upoznao je sudionike okruglog stola i studente Filozofskog fakulteta s programom EPK, o željama i namjerama za podizanje grada kroz sedam programskih pravaca, ali i umanjenje onog riječkog self-hate stanja uma.
Projekt iznimno važan za Rijeku i čitavu Hrvatsku može se odsanjati kao posljednji bastion obrane od zidova i bodljikavih žica na koji svijet nije imun.
