Festival stvaralaštva i postignuća djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom prvi put je održan 2003. godine povodom Europske godine posvećene osobama s invaliditetom, a ove se godine održava 13. put. Organiziran je na inicijativu projektnog ureda “Zdravi grad” u sklopu Interesne grupe građana za podršku osobama s invaliditetom, a pod vodstvom profesorice Irene Deže-Starčević.
Sudionici svake godine iznova dokazuju svima kolike su njihove mogućnosti i što sve mogu postići ako im pružimo mogućnost. U isto vrijeme, Festival im pruža i neka nova znanja, ohrabruje ih, ruši predrasude – pred dvoranom punom ljudi nestaju strahovi i zablude.
Ove godine na Festivalu svoja glazbena, plesna, dramska i likovna znanja i umijeća prezentira oko 400 učenika, djece i odraslih s teškoćama u razvoju i invaliditetom. Program se odvija na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, a u atriju su postavljeni štandovi udruga osoba s teškoćama u razvoju i invaliditetom na kojima se nalaze likovni radovi njihovih korisnika.
Na štandu Centra za rehabilitaciju „Slava Raškaj“ sreli smo glazbenu terapeutkinju Hanu Dutinu koja nam je “iz prve ruke” pokušala objasniti važnost ove manifestacije. Prvenstveni cilj festivala je da korisnici različitih centara za rehabilitaciju, udruga i škola pokažu koliko su napredovali, da ih se ohrabri i da se na ovaj način valoriziraju njihov trud i rad. S druge strane ovaj festival ima za cilj i podizanje svijesti građana o ljudima s teškoćama u razvoju i invaliditetom, shvaćanje da su i oni dio društva, prihvaćanja i upoznavanja s teškoćama s kojima se svakodnevno susreću.
U razgovoru s Hanom, riječ koja se najčešće ponavljala je integracija. Nekoliko puta nam je ponovila kako je “glavni cilj da se djeca integriraju u društvo”. Festivali su popratni sadržaj, ali je upravo pravovremena rehabilitacija najvažnija kako bi se djeca do svoje sedme godine uspješno integrirala u škole sa ili bez asistenata i na taj način si osigurala “normalan” život. To je važno za djecu s teškoćama, ali isto i za ostalu djecu koja bi se trebala od malih nogu upoznavati s različitostima i prihvaćati ih. Centri predano rade kako bi pomogli svojim korisnicima, ali zbog sve većeg broja korisnika se nalaze u teškoj situaciji zbog nedostatka resursa (materijalnih i ljudskih) kako bi im pružili još bolju skrb.
Nažalost, ovakve manifestacije rijetko posjećuju građani koji nemaju izravan doticaj s osobama s teškoćama u razvoju ili invaliditetom. Ne postoje programi senzibilizacije javnosti i bolje integracije korisnika, ali Hana se nada da će se ipak nešto promijeniti po tom pitanju te da bi titula Europske prijestolnice kulture mogla biti dobra platforma za pokretanje prijeko potrebnih promjena u društvu.
[foogallery id=”2904″]
Foto: Moja Rijeka
