Kulturna prijestolnica Europe trebao bi biti grad koji je, ili će tek postati uzor drugim europskim i svjetskim gradovima. Je li Rijeka taj grad? Nije. Hoće li to postati? Apsolutno moguće. Odrastajući u Rijeci, ali putujući ostatkom Hrvatske, shvatio sam kako je Rijeka jedan od boljih hrvatskih kandidata za tu titulu, ako ne i najbolji. Povijesna situacija Rijeke razlog je zašto je ona najpodobniji kandidat – ono što je ponekad bio i otežavajući faktor na koncu jest zaslužno za kulturološki diverzitet koji predstavlja Rijeka.
Bivajući pod nadzorom raznih nacija, od Austrije, Ugrarske, Italije pa sve do Francuske, Rijeka i njezini stanovnici upoznali su razne kulture te čak preuzeli i neke njihove elemente koji se odražavaju najprije u arhitekturi pa onda i u onom najvažnijem, mentalitetu. Riječani su specifikum zbog svoje otvorenosti novim stvarima, kulturama i pokretima te svjetonazoru koji ne poznaje osuđivanje i predrasude. Mnogi žitelji Rijeke neće to ni primjetiti ili istaknuti kao nešto posebno ili rijetko jer to je njihova svakodnevnica, dio njih samih. Zbog tih odlika Rijeka je plodno tlo gdje se nove i različite kulture mogu sastati na jednom mjestu, a riječka kultura razvijati i daljnje obogaćivati.
Današnja slika riječke kulturne scene daleko je od nečega lošeg, no da bi Rijeka zaslužila status prijestolnice ona se treba jos mnogo razvijati i rasti. Prisutni su književni krugovi različitih zemalja no njihovo djelovanje nedovoljno je medijski popraćeno, čak i na lokalnoj razini. Glazbena događanja u HNK, Trsatskoj čitaonici, Filodrammatici, kojih ima na pretek, često su nedovoljno posjećena zbog manjka informacija dostupnih široj javnosti. Slično vrijedi i za područje likovne umjetnosti čije su izložbe gotovo i nepostojeće za javnost jer je glavni način prijenosa informacija usmena predaja koja najčešće ne prouzroči željeni učinak u kratkom roku koji one same diktiraju.
Iako se mnogima sadašnja kulturna situacija Rijeke možda i ne sviđa ili nije zadovoljavajuća, svojevrsni svjetionik nade predstavlja intendant Frljić koji zapravo radi svoj posao – rijetka pojava u Hrvatskoj. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca budi se iz sna te počinje djelovati kao pravo kazalište. Kazalište treba propitkivati odluke javnih službi, imati stajališta, prozivati javne osobe te biti aktivno u društvenom životu grada, ma koliko god njegovo djelovanje bilo kontroverzno. Sve dok njegovi postupci ne narušavaju slobodu ili dostojanstvo građana, kazalište je dužno ne mirovati, poticati, njegovati kulturnu scenu i izjašnjavati se. Cjelokupna reakcija te uzburkanost javnosti samo potvrđuje da je Oliver Frljić na pravom putu buđenja riječke, pa čak i hrvatske javnosti te ponovnog kulturnog i socijalnog osvješćenja društva.
Neki bi mogli tvrditi kako Rijeka nije dosegla svoj kulturni vrhunac jer se njezini građani nisu dovoljno angažirali ili pokazali želju za njezinim poboljšanjem, no to nije istina. Riječani su kao kolektiv pretežito znatiželjna bića željna znanja i kulturnog uzdizanja. Ne poznaju dobnu granicu što samo pokazuje činjenica da mnoštvo mladih i starijih redovno odlazi u kazališe, brojni projekti srednjih škola koji približuju kulturu i povijest Rijeke javnosti i učenicima pa sve do izložaba koje organiziraju sami učenici, neovisno o obrazovnoj instituciji. Riječani ne odustaju i vjeruju u Rijeku, pitanje je vjeruje li ostatak Hrvatske. Mnoge novinarske reportaže ponekad sugeriraju da je Rijeka suviše otvorena novim stvarima i razmišljanjima, što se ponekad kosi s ”hrvatskim vrijednostima”, no to samo pokazuje kako je Rijeka zaista bila i ostala dio Europe u najširem smislu tog izraza.
Rijeka se iskazala kao grad koji odbija spavati dok je Hrvatska u krizi, kako ekonomskoj, tako društvenoj, i predstavlja hrvatsko sastajalište raznih kultura koje konstantno pokazuje potencijal da bude i veće od toga – europska prijestolnica kulture.
Ivan Andrić 3. c PSHG
Foto: Edna Jurcan – Teatro
