Kulturna antropologinja Duga Mavrinac u ponedjeljak je u Mini Art-kinu održala predavanje Komodifikacija njege i materijalne prakse u plaćenom radu u kućanstvu, izvedeno u organizaciji Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i programskog pravca Kuhinja Rijeke 2020 – EPK, a u sklopu ciklusa Kino učionica.
Duga Mavrinac provela je kulturnoantropološko istraživanje usredotočeno na ženski plaćeni rad u kućanstvu i njegu starih i nemoćnih osoba u Italiji. Za te su poslove masovno bile angažirane žene iz Istre i Primorja, od ranih devedesetih godina do današnjih dana. S ovim fenomenom Duga Mavrinac susrela se osobno: putujući autobusom na studij u Italiju, redovito je sretala domaće žene koje idu skrbiti o starim osobama diljem sjeveroistoka zemlje.
”Znala sam neke žene iz svoje bliže okolice koje odlaze u Italiju, no ta mnogobrojnost nije se reflektirala u člancima u novinama ili u javnom govoru, a svi smo imali neku mamu, tetu ili poznanicu koja je odlazila raditi”, objašnjava te dodaje da ju je upravo ta ‘dvostruka nevidljivost’ motivirala da podrobnije uđe u temu ženskih privremenih migracija.
Dvostruka nevidljivost očitava se i na instituacionalnoj i svakodnevnoj razini: žene su nevidljive kao doprinositeljice ekonomiji jer državnim statistikama i izračunima ostaju nezabilježene. Duga je željela saznati tko su one, koje su bile njihove motivacije i osobne priče te što su doživjele.
Podaci koje je skupila od svojih kazivačica govore da se prvenstveno radi o ženama u rasponu od 50 do 65 godina koje su kretale na rad u inozemstvo od devedesetih godina, i to s područja Istre, Rijeke i okolice.
”U Puli imamo veliki broj žena srpske nacionalnosti koje su bile protjerane sa svojih radnih mjesta pa su bile prisiljene preko noći naći novi posao. Što nije samo pulska specifičnost” objašnjava.
Prosječna je duljine rada osam godina. Jedna od kazivačica Duge Mavrinac u Italiji je provela godinu i pol, a neke od njih ostale su puno dulje: jedna od kazivačica kao njegovateljica je radila čak 16 godina.
Znale su biti u vrlo poodmakloj dobi i brinuti se o osobama svega nekoliko godina starijima od njih.
Jedna od karakteristika ovog posla njegova je apsolutna promjenjivost i nesigurnost. Žene nisu mogle znati hoće li taj posao trajati 10 dana ili 3 godine, što je za svaku bilo izrazito stresno a za sobom je povlačilo i stalno mijenjanje mjesta boravka, saznalo se od predavačice.
Duga Mavrinac objašnjava da postoji jedna specifičnost hrvatske ženske radne migracije, a to je činjenica da je zahvaljujući geografskoj blizini Italije ta migracija ciklična i kontinuirana, no relativno kratko traje u odnosu na neke druge migracije.
”Ne radi se o napuštanju jednog kućanstva i trajnom naseljavanju u drugo već se vode paralelni životi. Žene se konstantno nalaze na dvije adrese, a to se može objasniti sociološkim pojmom dvostruke odsutnosti – kada niste prisutni emotivno tamo gdje jeste fizički i obrnuto.”
Kroz godine su se razvile različite neformalne strategije pomoći i ženske solidarnosti pa su se njegovateljice mogle osloniti jedna na drugu, i za pronalazak posla i za organiziranje smjena.
Ovo su neke od njihovih izjava:
Ma i ti stari ljudi su se osjećali napušteno, mi same – oni sami. Dođu kćeri ali bi ona bila na njih toliko ljuta što su je ostavile da mi je poslije trebalo sat vremena da je smirim. (K.S. 72, Pula)
A da sam naučila raditi i trpjeti i vidjeti psihologiju obitelji i Talijana, to da. Mogu vam reći da za sebe ponekad kroz šalu kažem da sam doktor bez diplome. (S.B. 77, Pazin)
Na kraju krajeva, sve što moraš je držati njihovu ruku, slušati ih i ne dopustiti da te njihove riječi pogode. Ako ne (možeš tako, op.a.), uzmi borše i hodi doma. (K.S. 72, Pula)
Foto: Ivana Zrilić i Lela Vujanić
