Trećenagrađena priča na natječaju za kratku priču 19. Festivala europske kratke priče.
Nezaustavljiv protok vremena sa sobom vuče niz korjenitih promjena čiji se odraz jasno nazire u svakodnevnici, a čovjek i dalje traži smisao postojanja i svoje mjesto pod Suncem.
„Zar već?” progunđala sam pospano čuvši alarm za buđenje i nespretno isteturala iz svoje kapsule. Odjenuvši svoju najdražu bioskin uniformu, zaputila sam se u jedinicu gdje me dočekala mama sa smiješkom i doručkom – proteinskom tablom s okusom pahuljica. Ona se bavi genetskim inženjeringom, a njezin je tim nedavno otkrio supstancu koja usporava starost tkiva. Tko zna, možda potpuno zaustavi starenje! Tata je sjedio s druge strane multifunkcionalnog stola udubljen u čitanje vijesti na hologramu. Otpio je gutljaj antibakterijskog napitka i skinuo virtualne naočale. „Nevjerojatno! Naši su opet izgubili u gostima!” Osim što je vatreni navijač leto-tragača, bavi se razvojem robotske tehnologije. Trenutno je angažiran na tajnom Vladinom projektu potpunog združivanja ljudskog uma s računalom, bio bi to vrhunac umjetne inteligencije o kojem sanjaju znanstvenici zadnje stoljeće.
Baš kad je V8EG, kućni robot kojeg je tata isprogramirao, započeo s dezinfekcijom stambene jedinice, mama se javila na poziv podesivši svoju pametnu narukvicu – bila je to teta. Ona i tetak nedavno su u laboratoriju odabrali izgled svog budućeg djeteta, no mami se nimalo ne sviđa takva manipulacija genima pa svog nerođenog nećaka zove „Di-di“, dizajnirano dijete. Upravo kad sam roditeljima predložila da ovo ljeto promijenimo destinaciju za godišnji odmor jer već godinama letimo po Sunčevom sustavu, mama me zabrinuto prekinula: „Gdje ti je brat? Da nije još u kapsuli?“ Dok je ona gunđala kako je brat opet prespavao alarm, obukla sam pametnu jaknu i uzela užinu isprogramiranu prema osobnoj bazi podataka o prehrani.
Moja srednja škola nalazi se u našem neboderu 212 katova niže, ali danas imamo izvanučioničnu nastavu. Odlazimo na mjesto iskapanja kapsule koja je zakopana točno na današnji dan, 2020. godine. Školska letjelica dočekat će nas na sjevernom izlazu, no tata je inzistirao da me otprati. Iako sam ga uvjeravala da nema razloga za zabrinutost, bilo mi drago što je uz mene jer me počela obuzimati nelagoda. Danas ću prvi put u životu hodati po Zemlji. Naime, naš neboder od tisuću katova bio je do danas cijeli moj svijet i sve što sam, uz povremene letove, najčešće do Marsa, poznavala. Osim milijuna stanova, u njemu se nalaze uredi, bolnice, škole, trgovine, kina, kazališta, bazeni i arkadne dvorane virtualne stvarnosti. Dodatak -eko u nazivu dobio je zbog svoje samoodrživosti putem obnovljivih izvora energije, solarnih panela i bešumnih vjetrenjača. Na stotinjak katova uzgaja se hrana i reciklira sav proizveden otpad. Bezbroj CCTV kamera čuva naš mir i sigurnost, kriminal više i ne postoji, no ljudi su nezadovoljni jer velik nadzor zadire u ljudsku privatnost i ugrožava slobodu.
Na putu do sjevernog izlaza, tata je započeo meni neomiljenu temu o ocjenama. Obećavši mu, uz kiseo smiješak, da ću marljivo učiti za završni ispit iz astronomije, prišapnuo mi je na uho da je već rezervirao četiri karte za krstarenje Mliječnom stazom, što je u meni pobudilo posebno oduševljenje. Ugledavši letjelicu, lupio se po čelu i promrmljao da prije posla još mora 3D printerom prilagoditi neki predmet koji mu je dron isporučio s greškom, namignuo mi i nestao u gomili. Paničnim pogledom tražila sam svog prijatelja Zexa i u mnoštvu prepoznala njegove šiljaste uši. Nedavno se doselio iz nama susjednog sustava Proxima Centauri jer se njegovi roditelji bave galaktičkom diplomacijom pa često mijenja prebivalište. Srećom, komunikacija među vrstama ne predstavlja više nikakav problem.
Kroz prozor letjelice, gledala sam šumu eko-nebodera koji su međusobno povezani lebdećim stazama. Svaka ima drvored svjetlećih stabala koja danju upijaju sunčevu energiju, a noću osvjetljavaju staze. Opijena predivnim prizorima, uživala sam u skladnom neskladu iskonske prirode i čiste tehnologije. Letjelica se spustila na prostranu livadu gdje se već okupio velik broj znatiželjnika. Okoliš je bio pretežno zelen, s mnoštvom neobičnih nijansi, nepoznatih mirisa i nepravilnih oblika. Teško je vjerovati da se prije samo 100 godina ovdje nalazila škola i da se život odvijao isključivo na Zemlji. Čim se pojavio hologram ministrice obrazovanja, zavladala je potpuna tišina.
Nakon kratke dobrodošlice, nastavila je: “Prije točno 100 godina, profesori i učenici okupili su se ovdje, kao i mi danas, i zakopali vremensku kapsulu vjerujući da će na taj način uspostaviti kontakt s ljudima iz budućnosti i približiti im svoj svakidašnji život, ali i povjeriti maštanja i snove.” Na improviziranoj bini izložena je vremenska kapsula, a svi izvađeni predmeti prikazani su na velikom monitoru. Bez riječi i razrogačenih očiju, promatrali smo neobične artefakte.
Cijeli je doživljaj bio čaroban, kao da smo zavirili u prošlost i udahnuli jedan njezin djelić. Pomno sam promotrila svaki prikazani predmet, čudnog dizajna i jednostavnih funkcija. Bilo je novinskih članaka o koronavirusu, gledali smo masku koju su ljudi nosili na licu kao zaštitu. Ipak, mene se najviše dojmila knjiga. Prašnjave, oronule korice cijelo su stoljeće čuvale duboke misli. Kao takve, više ne postoje. Već dugo nema izravnog dodira čitatelja i knjige. Kad sam se predvečer vratila kući, naša mi se stambena jedinica učinila skučenijom nego inače. Razmišljala sam o životu koji je nekad bio zelen, horizontalan, pomalo kaotičan i opasan, a danas je savršeno uređen, siv, vertikalan i manje prisan.
Prije spavanja, promatrala sam nedokučivo nebesko prostranstvo na kojem su se prve i najsjajnije zvijezde počele sramežljivo otkrivati. Kažu da je budućnost zapisana u zvijezdama, no jesu li upravo ovakvu budućnost predvidjele? Iako ih više nema tisućama godina, njihova svjetlost noću osvjetljava ulice našeg Megacityja i inspirira novu generaciju ljudi kojoj je zadaća učiniti budućnost ništa manje svjetlijom od njihova sjaja.
