Izložba je pokušaj dokumentarne rekonstrukcije prvog (stalnog) postava Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (tada Galerije likovnih umjetnosti) koji je javnosti predstavljen izložbom otvorenom 2. svibnja 1949. godine, u Centralnom domu kulture (Guvernerovoj palači) u čast 30. godišnjice osnivanja Komunističke partije Jugoslavije.
Prije 70 godina izložbu je postavio tadašnji ravnatelj Vilim Svečnjak. Uz njega, protokolu otvorenja prisustvovali su predstavnici vlasti Ante Raos, Dina Zlatić, Ivan Baretić, Petar Klausberger i Zora Matijević.
Inicijativa za otvaranjem ustanove pojavila se odmah nakon oslobođenja Rijeke 1945. te se s tom svrhom počela prikupljati građa. Službeni datum osnivanja Galerije je 1. siječnja 1948. godine, iako se u dokumentaciji spominju i ranije godine.
Prva izložba zbirke bila je postavljena na drugom katu Doma kulture, u njegovom istočnom dijelu izložbenog prostora od 301m². Postav je bio kronološki i tematski podijeljen u osam prostorija historicističke palače: predsoblje, balkon, pet soba i jedan hodnik. U predsoblju Galerije bile su „stare“ slike i crteži „bez oznake“, nepoznatih autora. Treća prostorija bila je dvorana grafike odnosno crteža s radovima na temu Narodnooslobodilačke borbe i obnove zemlje. Četvrta i peta prostorija predstavljale se radove iz 19. stoljeća. Na balkonu, hodniku, u šestoj i sedmoj prostoriji bili su radovi iz 20. stoljeća.
Oba stoljeća zastupljena su radovima iz zbirke i posuđenim djelima rađenim u tehnikama slikarstva, skulpture, crteža i grafike, na različite likovne motive: krajolik, portret, akt, žanr scena, mrtva priroda…
Izložba “120 umjetnina na drugom katu” upoznaje riječku publiku s povijesnim trenutkom osnivanja i otvaranja Galerije/Muzeja kroz dokumentarnu građu ali i umjetnine koje su tada bile predstavljene na postavu i danas čine nukleus MMSU-ove zbirke. Odabrani su radovi autora koji predstavljaju neosporni dio likovnog razvoja hrvatske umjetnosti za kojima je interes i stručno mišljenje pokazao prvi kustos Muzeja – Vilim Svečnjak.
Radovi su organizirani u tri sobe Malog salona.
Prva soba posvećena je temi žene, koja je ne samo prisutna u postavu iz 1949. godine nego je i u društvenoj kronici tog vremena sveprisutna kao snažna nositeljica promjena nakon svršetka rata, u novom društvenom uređenju. Odabrani radovi prikazuju ženu prve polovice 20. stoljeća. Iako ona u javnosti tad već ima promijenjenu ulogu, onu trudbenice i udarnice, njen je status u radovima zastupljenima na izložbi bitno drugačiji. Ona je zavodnica uhvaćena u češljanu na kroki crtežu Vanje Radauša, fizički i emotivno izmorena žrtva na ekspresivnom prikazu majke s djetetom Petra Šimage ili odbornica u narodnoj nošnji, pri čemu njenu funkciju ne prepoznajemo ni po čemu osim po naslovu slike Zlatka Price. Koja god da je žena ulogu imala u tom ratnom i poslijeratnom razdoblju, ona je u umjetnosti još uvijek zatvorena u idealizaciju, u uzak prostor emocija i ekspresije. Ostaje dojam da se po tom pitanju, u razdoblju od Kraljevića i slike Odmor iz 1912. pa do kraja 1945. godine, nije ni dogodio sveopći ratni kaos koji je otvorio lepezu brojnih stanja i iskustva u koja se naši umjetnici, gledajući „novu“ ženu, još nisu zagledali.
Druga soba pripada temi pejzažnog slikarstva, ponajviše primorskog krajolika. Pejzažno slikarstvo najviše je zastupljeno na izložbi iz 1949. godine u sobama 19. i 20 stoljeća. Tu je cijela panorama krajolika, od kontinentalnog, primorskog i njegovog zaleđa, te raznih tehnika i ekspresija kojima su slikari odavali svoj autentični umjetnički izraz ali i porijeklo, vezu s krajem iz kojeg su potekli i kojem su se često vraćali. Takav je primjerice neizostavni hrvatski pejzažist marina Menci Celment Crnčić koji svoje čvrste stijene, snažne udare nemirnog mora i mrkog neba suprotstavlja nostalgičnom pogledu na ljetni trenutak suhog smilja i kamenih obronaka Ljudevita Šestića. Sve su to umjetnici izuzetnog osjećaja ne samo za prikaz podneblja, već i doma, obitelji, djetinjstva – nostalgično, sjetno ili ekspresivno, u mašti ili sjećanju odaju nam neraskidivu vezu čovjeka i prirode bez obzira kakva je ona bila.
Za treću sobu odabrani su prikazi društvenih tema koje je iznjedrila Narodnooslobodilačka borba ili poslijeratna obnova. U prvom postavu iz 1949. ta tema bila je zastupljena kao jedini dio postava koji je pratio aktualnost trenutka, ponajviše se našavši u funkciji propagandnog poticaja kojim se vojnike i radničko društvo pokretalo na borbu i društvene promjene. Prikazi su to grupa ljudi/figura, u odori i radu, pri pokretu i u međusobnom odnosu, i to uglavnom u skicama, vjerojatno stoga što njihove autore od završetka radova odvlačile same situacije koje su opisivali. Podsjećajući nas na formu dnevničkog zapisa, to su realistički dokumenti povijesti koji su pri osnivanju Galerije dobili svoju umjetničku vrijednost.
Izloženi su radovi sljedećih autora: Menci Clement Crnčić, Petar Dobrović, Željko Hegedušić, Oskar Herman, Rudolf Ivanković, Miroslav Kraljević, Ferdo Kovačević, Frano Kršinić, Mila Kumbatović, Ivo Lozica, Gabriele Mucchi, Pavao Perić, Oton Postružnik; Zlatko Prica, Vanja Radauš, Nikola Reiser, Ivo Režek, Jakov Smokvina, Petar Šimaga, Frano Šimunović, Ljudevit Šestić
Kustosica izložbe: Diana Zrilić
Foto: Galerija likovnih umjetnosti – Rijeka; Pogled na dvoranu XX stoljeća
