Centar za industrijsku baštinu osnovan je 2013. godine pri Sveučilištu u Rijeci kao njegova ustrojbena jedinica s dva osnovna cilja: valorizacijom i odgovarajućom prezentacijom kulturne baštine na interaktivan i multimedijalan način. Svojim djelovanjem nastoji uspostaviti suradnju između gospodarskih i upravnih tijela radi očuvanja, zaštite i svrhovitog iskorištavanja kulturnog naslijeđa. Predstavlja jezgru u kojoj se usklađuje rad stručnjaka fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Državnog arhiva, Konzervatorskog zavoda i drugih relevantnih institucija. U svojoj osnovi sadrži nekoliko segmenata djelovanja među kojima se najviše ističu istraživački, edukacijski i turistički rad.
Ema, Ivana i Kristina su tri mlade žene koje su svojim napornim radom pokrenule ovaj Centar. Uz pomoć Sveučilišta odobren im je dvogodišnji plan financiranja, a u tom se roku očekuje da centar postane samoodrživ, a možda i samostalan. Zbog komercijalne orijentacije i opstanka na tržištu CIB se s početnog fokusa na industrijsku baštinu proširio na kulturnu baštinu općenito te odrađuju komercijalne projekte po cijeloj županiji, ali najbolju suradnju imaju s Gradom Rijekom odnosno s Direkcijom za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Jedan od rezultata te suradnje je i internetski vodič riječkom industrijskom baštinom – Riječka industrija/Rijeka Heritage.
Zbog specifične pozicije centra koji je komercijalno orijentiran susreću se s administrativnim problemima vezanim uz financiranja projekata. Njihova prvotna funkcija, i garancija opstanka, komercijalna je djelatnost – centar nudi proizvod (potencijalnom) kupcu. Zbog toga se ne mogu prijaviti na mnoge natječaje za neprofitne organizacije, a za njihovu djelatnost je specifično da ne postoje specijalizirani natječaji, barem ne u Hrvatskoj.
Iako je digitalizacija baštine i izrada online baza koje se povezuju sa specifičnim lokacijama posve uobičajena u inozemstvu, u Hrvatskoj su oni novost s kojom se naše društvo teško sporazumijeva.
Mi pucamo na dodanu vrijednost, na nadgradnju postojećeg, ali gradovi i općine to ne razumiju jer se naš turizam bazira na suncu i moru.
Ipak, njihove potrage za blagom pokazale su se kao uspješan proizvod kako za škole tako i za team building. U tim potragama obilazi se grad na drugačiji način, ispunjavaju se zadaci pronalaženjem zanimljivosti na određenoj lokaciji koje se prilikom uobičajenog razgledavanja možda i ne primijete.
Cure rade apsolutno sve – od žuljanja po knjigama, stvaranja baza podataka, turističkih tura, interaktivnih vođenja po lokacijama do uređivanja internetske stranice i za sada su vrlo zadovoljne odazivom publike.
„Ljudi dobro reagiraju na našu stranicu, javljaju se s pohvalama i sugestijama“, a uskoro počinju raditi i sa studentima povijesti umjetnosti kako bi dobili nešto praktičnog rada u struci na suvremen način.
Kako se ove godine obilježava 150. obljetnica izuma torpeda, pitali smo mlade stručnjakinje što misle o „isprikama civilizaciji“ za proizvodnju tog oružja, no Ivana je odmah odbacila ideju isprike te nam objasnila da se ne radi o oružju već o isticanju tehničkog dostignuća.
Da bilo koji drugi grad u Europi ima takvu stvar, imali bi muzeje, suvenire, posebne ture koje ističu takvo civilizacijsko dostignuće. Ovakav odnos prema tako značajnom segmentu tehničkog razvoja je moguć samo kod nas.
Torpedo je super primjer na kojem se može ispričati cijela priča Rijeke i treba ga obraditi na pravi način, jer bez njega Rijeka ne bi bila kakva je danas. Istaknule su da se građani uvijek „hvataju“ za iste probleme u gradu poput lansirne rampe tvornice Torpedo, Galeba, Hartere, a tek od nedavno i Benčića dok zaboravljaju da su u Rijeci bile i druge važne tvornice. Kažu da načelno građani jako malo znaju o baštini, ali zato su one tu da podignu svijest o baštini i povijesti grada. Smatraju kako je kandidatura za Europsku prijestolnicu kulture super moment da se progovori o gradu, a njima je posebno značajna jer vide svoju budućnost u tom projektu.
Dobivanje titule EPK za njih bi bila prilika da realiziraju broje projekte koji se tiču industrijske baštine, a za koje trenutačno nema novca, a od iznimne su važnosti kako za građane tako i za razvoj turizma u Rijeci. Smatraju da Rijeka itekako ima što za pokazati te da ako su mnogi drugi gradovi razvili turizam na temelju svoje industrijske baštine, to može i Rijeka.
Pitali smo ih i kako doživljavaju EPeKaovski duh u Rijeci, na što su rekle da imaju osjećaj da „ljudi imaju loša iskustva s natjecanjima grada“ i da nam fali malo uzbuđenja koje se sigurno neće postići na nekoj tribini. One su namijenjene informiranju javnosti i uglavnom završe kao dosadno mjesto na kojem je jedino uzbuđenje prepirka jednih te istih ljudi. Kako Ivana kaže: „Očajno nam fale akcije“ kako za EPK tako i inače… fali pop-up događanja kako bi se doprlo do ljudi i ukazalo im se na značaj dobivanja titule. Ipak, usprkos možda flegmatičnoj atmosferi u gradu, cure su pozitivne i vjeruju da je osvajanje titule vrlo moguće.
