Točno 60 godina nakon velikih studentskih demonstracija u Jugoslaviji i diljem svijeta, Rijeka se na dostojanstven način prisjeća povijesno važne godine.
Događaj ’68. u Rijeci i svijetu započeo je u srijedu 23. svibnja u OKC Palach gdje se tražila stolica više za panel raspravu ”1968.: Što se događalo u svijetu, a što u Rijeci?”. Sudionici rasprave bili su redatelj Rajko Grlić, povijesničar Hrvoje Klasić i mladi istraživač Bruno Vignjević, a u ulozi moderatora našao se novinar Neven Šantić.
Budući da je većina prisutnih u Palachu bila premlada da pamti i uopće zna bilo što o 1968. osim iz povijesti, profesor Klasić uveo je zainteresirane u temu rekavši da se te godine u Jugoslaviji nikako ne mogu promatrati crno bijelo.
– Za svijet i Jugoslaviju u tom trenutku postoji nekoliko zajedničkih katalizatora: Vijetnamski rat, nuklearno naoružanje i konzumerističko društvo. Što se Jugoslavije tiče njene zlatne godine su bile 50-e, ako se gleda uspon gospodarskog rasta. ’60-ih se napravio iskorak koji, ispostavit će se, nije bio tako dobar. Privredni rast iz 1965. doveo je pada životnog standarda i nezaposlenosti, a paralelno s tim događa se studentski bum – objašnjava Klasić i dodaje zanimljiv podatak koji govori da je Jugoslavija bila treća zemlja na svijetu po broju studenata po glavi stanovnika. Samo SAD i Sovjetski Savez imali su više studenata.
Iskustvo o ’68. iz prve ruke ima redatelj Rajko Grlić kojega je studentska revolucija zatekla u Pragu dok je bio na Praškoj filmskoj akademiji.
– U Prag sam stigao 1966. Čehoslovačka je tada bila neka vrsta ruske kolonije, ali imala je bogatu kulturnu ponudu za ono vrijeme. Dvije godine kasnije rodila se neka nada da bi taj socijalizam možda mogao imati ljudsko lice, a ja sam bio klinac i povjerovao sam u tu utopiju da svijet može biti drugačiji, jedini i zadnji put. S njima sam krenuo u taj zanos Praga. U Pragu se dogodio uspon i pad utopije – prepričao je Grlić.
Riječko sveučilište u ono vrijeme tek je u začetku i broji oko četiri tisuće studenata te se nalazi na margini događanja. Bruno Vignjević objašnjava da Rijeku treba sagledati u širem jugoslavenskom kontekstu kada je riječ o studentskim demonstracijama.
– Sve druge demonstracije u Jugoslaviji nisu imale širok odjek kao one u Beogradu, jer je tamo postojala sinergija profesora i studenata. Rijeka je bila lučki grad u koji su dolazili utjecaji sa strane, pa je to bio slučaj i sa ’68. Tada se grupa riječkih turista našla u Parizu, a grupa riječkih studenata strojarstva bila je u Plzeňu u Češkoj – kazao je Vignjević.
Profesor Klasić kazao je da je Jugoslavija tih godina bila u specifičnoj poziciji – ni na istoku ni na zapadu.
– Ono što se događalo u Jugoslaviji u tom trenutku je najsličnije onome što se događalo u Sorboni, to se u jednoj Španjolskoj nije moglo dogoditi, niti u Bugarskoj i Rumunjskoj. Bitno je reći da su političari ostali šokirani. Očekivala se kritika s kapitalističkog zapada, iz Maove Kine ali ne od vlastite djece – zaključio je.
Na panel raspravi spomenulo se ime Jana Palacha po kome riječki studentski klub nosi ime, a koji se samonicijativno zapalio na Vaclavskom trgu u znak otpora protiv ruske okupacije.
