Izložba 90e: Ožiljci nastaje iz potrebe za podsjećanjem i boljim razumijevanjem umjetnosti ranog razdoblja tranzicije europskih država postsocijalističkog naslijeđa. U Hrvatskoj su devedesete ostale slabo dokumentirane i još slabije istražene, a izbjegavajući vlastiti odraz u ogledalu, rijetko im se vraćamo, izbjegavajući se suočiti s vlastitim ožiljcima.
U petnaestak godina koliko je prošlo između pada berlinskog zida i integracije prvih postsocijalističkih država u maastrichtsku Europsku uniju koja je i sama nastala u tom razdoblju, intenzivne globalne geopolitičke, društvene, ekonomske, kulturne, tehnološke i informacijske promjene narušile su dotadašnje ravnoteže i stvorile nove odnose unutar i između prethodno postojećih i novonastalih država. Istodobne adhezijske i kohezijske sile među molekulama rastakanja starih i građenja novih pozicija moći ostavile su ožiljke na generacijama koje su se našle na putu ovih burnih procesa. Dinamika promjena bila je u pojedinim sredinama različita, a njihov intenzitet je varirao je od baršunastih do ratnih turbulencija, od optimizma do katastrofa. Teme koje su umjetnici prepoznavali kao simbole vremena bile su međusobno slične, a iako su likovne scene pojedinih sredina stasale u raznolikim okolnostima i različitim kulturnim sustavima, s vremenom se s novim mogućnostima razmjene informacija razvijao i nov, međusobno isprepleten dijalog.
Radovi na izložbi 90e: Ožiljci govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca. Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije, i bilo da nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli, te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo.
Umjetnici u svojim radovima, iako u udaljenim sredinama od Balkana do Baltika ili od Srednje Europe od centralne Azije, prepoznali su simptome koji su iz naših raznolikih društava novih država petrificirani u ožiljke što ih kao sudionici, protagonisti ili nasljednici tog desetljeća prenosimo u novo doba, a sada i u novo normalno. Društvo se novonastalom situacijom možda ponovno osjeća ugroženim, ali ne i umjetnost, jer umjetnost uvijek teži da bude tu gdje je život (Slaven Tolj).
Umjetnici: Alban Hajdinaj, Gentian Shkurti (AL); Luchezar Boyadiev, Kiril Prashkov, (BG); Maja Bajević, Nebojša Šerić Šoba (BiH); Jiří Černický, Lukáš Jasanský and Martin Polák (CZ); Kai Kaljo (EST); Boris Cvjetanović, Vlasta Delimar, Ivan Faktor, Antun Maračić, Slaven Tolj (HR); Emese Benczúr, Gyula Várnai (HU); Yerbossyn Meldibekov (Kazahstan); Albert Heta (Kosovo); Catalina Bucos (MLD); Dan Perjovschi (RO); LED Art, ŠKART (RS); Oleg Kulik, Vadim Zakharov (RU); Tadej Pogačar, RIGUSRS / Alenka Pirman, Vuk Ćosić, Irena Woelle (SI); Ilona Németh (SK); Igor Toševski (SMK); Alexandr Roitburd, Arsen Savadov (UA)