Romantična opera u tri čina Tristan i Izolda, središnje djelo opsežnoga reformatorskog opusa skladatelja Richarda Wagnera, povjerena je američkoj redateljici Anne Bogart. Snaga književnih i povijesnih uzora koje je Wagner odabrao za svoje scenske likove, spaja se i isprepleće upravo u operi Tristan i Izolda.

Često se opera Tristan i Izolda Richarda Wagnera svrstava u red najekstremnijih opera ikad napisanih. Početni akord u uvodu mnogi nazivaju početkom moderne glazbe nakon kojega je u glazbu uvedena kromatičnost, disonanca i, prema skladatelju Arnoldu Schoenbergu, atonalnost. Ova opera odbacuje konvencionalne pojmove vremena i prostora i često je, zbog neriješenih suspenzija, teško prepoznati završetke i početke. Redateljica postavlja pitanje je li moguće povesti publiku na putovanje i lišiti je vlastite privrženosti ovome, zemaljskom svijetu. Može li publika simbolički ispiti ljubavni napitak zajedno s Tristanom i Izoldom? Možemo li stvoriti sinestetički svijet u kojem prestajemo biti sigurni gdje počinju, a gdje završavaju naša osjetila? Disonanca između pojedinca i svijeta središnja je drama Tristana i Izolde. Opera prodire u vrtlog neispunjenih čežnji, seksualnih žudnji i bolnih nerazriješenih napetosti dva predfrojdovska lika. Produkcija neprimjetno putuje iz doslovnog, materijalnog svijeta u subjektivnu metafizičku senzibilnost, i zatim ponovno natrag materijalnom, istražujući Wagnerove riječi: „Život i smrt, čitavo značenje postojanja vanjskog svijeta, ovisno je samo o unutarnjim pokretima duše.“ Riječka Opera prvi put u svojoj povijesti postavlja operu Richarda Wagnera i to, kako je sam zapisao, njegovo, „najsmionije i najoriginalnije djelo u životu.“ Solističku podjelu, pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa (FI), predvodi impresivna Maida Hundeling (DE), nezaboravna riječka Elektra.