Instalacije i performans kao oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije i uspostavljanja ženske memorije nastale istraživanjem sudbina žena zatočenih na Golom otoku i Svetom Grguru.

Goli otok i Sveti Grgur u zajedničkoj su memoriji mjesta represivne destaljinizacije. Nastali su kao odgovor Partije na raskol Tito-Staljin s namjerom „preodgoja“ nepodobnih članova. Titova ideja kako informbirovce treba slomiti, a ne ubiti, otvara, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočnih specifičnosti, pogotovo prema ženama.

Stoga je umjetnička produkcija Andreje Kulunčić usredotočena na istraživanje, osmišljavanje i izradu projekta koji se bavi sudbinom žena zatočenih na Golom otoku i Svetom Grguru od 1949. do 1956. godine. Namjera je otvoriti nov oblik suočavanja s prostorom dehumanizacije istraživanjem i uspostavljanjem ženske memorije na traumatičnu prošlost preko site-specific umjetničke intervencije. Suradnice na projektu su Dubravka Stijačić (HR) i Renata Jambrešić Kirin (HR), a suautorice izvedbe Zrinka Užbinec (HR), Jasna Jovićević (RS) i Annette Giesriegl (AT).

Intervencija se sastoji od dva dijela – vizualnog punktiranja 12 do 15 točaka ženske memorije/traume na otoku – trajni „spomenik“ te žive izvedbe/performansa na sjecištu prostora, pokreta, instrumentalne i vokalne artikulacije.