Tekst i video: Lucija Polonijo
Često se referirajući na uvjete rada, moji performansi istražuju kompleksne odnose između bavljenja umjetnošću i elementarnog preživljavanja pojedinca u društvu. U društvu koje umjetnost smatra hobijem ili zabavom u slobodno vrijeme teško se ukazuje na važnost aktivne prisutnosti umjetnosti i umjetnika u širem socijalnom diskursu.
Umjetnost i kultura oblikuju stvarnost oko nas. Često nam to ostaje nevidljivo i neprimjetno jer zahtijeva određenu mentalnu i duhovnu involviranost promatrača u sam umjetnički rad.
Pristupajući temi sudjelovanja u kulturi (i umjetnosti) sa osobne pozicije i iz vlastitog iskustva propitujem odnos privatno – javno (kultura, umjetnost) i poziciju umjetnica/ka u lokalnom kontekstu.
Nema svaki umjetnik luksuz da može napustiti svoj svakodnevni posao. Štoviše, stalni prihodi, pogotovo na početku umjetničke karijere, bitni su pošto se umjetnici na početku karijere većinom ne mogu uzdržavati kroz umjetnost.
Kao da smo se vratili u davna vremena kada čovječanstvo nije bilo dovoljno tehnološki razvijeno da si može priuštiti trenutka dokolice u kojima su slobodni stvarati iz potrebe, a ne iz nužde. Gotovo poput neandertalca na prijelazu iz nomadskog u sjedilački život.
To nam sve evidentno govori da se nalazimo u svojevrsnoj tranziciji iz „nečega“ u „nešto“. A u što točno? To je na nama kao društvu da definiramo.
Tokom studija radila sam na mnogim potplaćenim poslovima kako bih mogla studirati i baviti se umjetnošću. Rad na tim poslovima iziskivao je svojevrsno izvođenje drugog identiteta. Poistovjećivanje sa stanjem „ne-umjetnosti“ i traženje poveznica sa svojim izvornim jastvom. Onim umjetničkim.
Nažalost u većini slučajeva, kulturno-umjetničko djelovanje uključuje prekarne uvjete rada, a vrlo često i neplaćen rad.
Ovim performansom obilježavam početak rada na velikom projektu u kulturi, kao svojevrsni intimni dnevnik svojeg profesionalnog razvojnog puta. Radi se o obilježavanju osobnog napretka, nakon dugog niza godina vještog žongliranja između grube stvarnosti i moguće utopije.
Rad je izveden zadnji dan konobarskog posla, kada sam nakon vikend-smjene došla očistiti kafić u kojem sam danonoćno radila, kako bih izvela intimni performans nakon duže umjetničke stanke. Svojevrsni trenutak auto-refleksije bilježim kamerom i tako ovjekovječujem važni trenutak u svojem osobnom i profesionalnom razvoju.
Vlastito tijelo često koristim kao medij umjetničkog izražavanja. U samom činu prvenstveno težim osobnoj transformaciji, a tek nakon toga komunikaciji s vanjskim svijetom. Stoga su moje video izvedbe minimalističke, repetitivne i narativne, u cilju postizanja kontemplativne reakcije u promatraču.
Jedan dio privatnog performansa (bez publike) dokumentiran je kamerom te je materijal naknadno editiran.
Performans je dio šireg umjetničkog istraživanja o sintezi umjetnosti i života u cilju podizanja svijesti javnosti da bez kulture i umjetnosti se ne možemo smatrati razvijenim društvom.
