Ciklus Furioza ovoga ljeta u Rijeci predstavlja nastupe nekih od trenutno najzanimljivijih glazbenica u različitim žanrovima, a otvaraju ga Punčke 15. lipnja 2018. besplatnim koncertom u industrijskoj zoni Delte 5. Tim povodom razgovarale smo s njihovom pjevačicom, Lucijom Ivšić, o europskoj i azijskoj turneji, lokalnoj i međunarodnoj sceni te o mnogočemu drugome.
Punčke djeluju desetak godina. Osjećate li se kao veteranke na sceni ili vas još uvijek drži početna energija?
Već više od deset godina često imam osjećaj kao da smo na početku. Scena se konstantno mijenja – neko vrijeme si zanimljiv, pa ubrzo dosadiš i kao u svakom poslu, moraš stalno izmišljati nešto novo. Uvijek ideš glavom kroz zid. Barem je to primjenjivo u našem slučaju. Ne znamo drugačije.
Imaš li osjećaj da se mnogo toga promijenilo otkad ste počele, što se tiče samoga benda, ali i situacije na sceni?
Najveća promjena koju osjećam (mimo osobnog rasta, razvoja i odrastanja) jest centralizacija i gašenje klubova u manjim hrvatskim, ali i regionalnim gradovima. Ako pogledam unatrag, mogu reći da smo svirale po klubovima u Novoj Gradišci, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Novskoj, Petrinji, Tuzli… Danas ti klubovi više ne postoje, barem ne u istom obliku kao tada – kao alternativni klubovi koji imaju svoju publiku i mlade alternativce koji dolaze na koncerte. Trenutno je u tim gradovima moguće svirati samo ako netko preuzme inicijativu; eventualno ako se organizira moto party, što baš i nije naš đir.
Glazbenice često imaju primjedbu da ih se u recenzijama uspoređuje s drugim ženama, čak i kada je njihov zvuk možda bliskiji nekim muškim izvođačima. Čini li ti se da lokalne bendove pak prati boljka redovitih usporedbi s drugim domaćim i regionalnim bendovima (u vašem slučaju često se spominju npr. Vlasta Popić, Repetitor, Lovely Quinces, Žen…) te interpretacija njihove glazbe isključivo u lokalnom kontekstu?
Shvaćam potrebu za usporedbama, ali nažalost mislim da se kod nas često radi o pokušaju omalovažavanja, odnosno o malo zločestijim konotacijama. Uzmimo Punčke za primjer, o nama uvijek pišu kao o super bendu, ali Repetitor ima jače gitare i sl. Vlasta Popić je uvijek, ali gotovo uvijek, bila okarakterizirana kao hrvatski Repetitor, odnosno bend koji previše nalikuje Repetitoru. Osobno mi to nikada nije zvučalo dobronamjerno, već sam uvijek osjetila podbadanje. Ako svi djelujemo na istom području, u isto vrijeme i pod više-manje istim (socijalno-političkim) uvjetima, te pritom dijelimo pozornicu na isto toliko malo festivala i/ili klubova – zar nije logično da ćemo imati zajednički nazivnik koji će se osjetiti u glazbi koju stvaramo? Zar nije to definicija scene?
Koje bi strane bendove i/ili glazbenike_ice navela kao ključne utjecaje na vaš zvuk?
Neki od izvođača_ica na kojima smo odrasle i koji su zasigurno doprinijeli zvuku Punčki su Tool, Queen, Television, Patti Smith, Nirvana, Pink Floyd, The Beatles, The Cure…
Nedavno ste se vratile s europske turneje. Kakvi su dojmovi?
Kako sam kompletnu turneju složila sama i kako nemamo strani label koji nas može medijski podržati na tim prostorima (Njemačka, Austrija, Italija), nismo imale mnogo očekivanja, već smo išle probati, iskusiti pravo turiranje i vidjeti možemo li to izvesti. Turneja je prošla izuzetno dobro: nekoliko koncerata je bilo rasprodano (Leipzig, Aachen, Kreuzlingen, Munchen), u svim su nas gradovima dočekali objeručke, bez ikakvih predrasuda, s pozornošću su gledali i slušali naše koncerte. Nakon svakog koncerta dobivale smo poziv za sljedeći, tako da već razmišljamo gdje bismo mogle uklopiti sljedeću turneju.
Jeste li imale priliku upoznati bendove u mjestima u kojima ste nastupale? Čini li vam se da postoje konkretne razlike u funkcioniranju pojedinih stranih scena?
Dosta smo se družile i uvidjele da je sve više-manje isto kao i kod nas, uz jednu ključnu razliku – svi imaju mnogo više novaca! 🙂 Smiješno je jer smo konstantno nailazile na underground bendove s nekoliko pojačala, gitara i opreme koja je nama još uvijek nedostižna zbog cijene, što si oni bez problema mogu priuštiti jednom plaćom. Ovo nema veze s honorarima koje bend dobiva, već isključivo s ekonomskom situacijom u kojoj se nalazimo. Mi smo prije tek nekoliko godina kupile pojačala koja smo tako žarko htjele. Goran je svoj prvi pravi bubanj kupio prije pola godine…
Uskoro idete na svoju prvu azijsku turneju, nešto o čemu mnogi_e domaći_e izvođači_ce mogu samo sanjati. Radi li se o nečemu što već dugo pokušavate ostvariti? Imaš li posebne želje ili očekivanja od azijske turneje? Jeste li uzbuđene? 🙂
Želim Aziju već godinama! Uvijek sam nas vidjela u Japanu i dosta dugo smo se šalile da ćemo biti Big in Japan. Sada to možda i nije tako nemoguće, tko zna. Dat ćemo sve od sebe, radimo na tome da rasturimo svaki koncert, a naravno da priželjkujemo rasprodane klubove, nove pomahnitale fanove, slavu i novac, tko to ne želi… Osobno bih se ovoga trena preselila tamo i jela samo sushi i ramen. I da, jako sam uzbuđena, složila sam ovu turneju prije pola godine, a tek mi sada postaje jasnije da se to zaista događa. To nisu samo datumi na posteru. 🙂
Čini se da je ova godina krenula odlično po pitanju svirki u inozemstvu. Imate li ambicija u budućnosti staviti veći naglasak na međunarodnu karijeru?
Inozemstvo jest u fokusu. Odlučile smo vidjeti koliko daleko možemo ići. Dobro se osjećamo u Europi, to dobro utječe na nas i motivira nas za daljnji rad, što je izuzetno bitno. Vidjet ćemo kako će biti u Aziji, ali sljedeća europska turneja će se zasigurno dogoditi!
Unatoč određenoj razini popularnosti i pohvala kritike, i dalje uglavnom samostalno objavljujete albume. Biste li voljele potpisati ugovor s diskografskom kućom? Mislite li da je to uopće potrebno s obzirom na danas dostupne alate promocije, kao i to da underground izvođači_ce žive prvenstveno od nastupa uživo, ne od prodaje albuma?
Diskografija je prošlost, pogotovo u Hrvatskoj. Neće nam donijeti apsolutno nikakve koristi osim dodatne papirologije. U nekoliko navrata i sastanaka s pojedinim hrvatskim diskografima, dobivale smo smiješne ponude i nije postojao niti jedan argument koji bi im išao u korist. Ovako nam je lakše, kontroliramo apsolutno sve same; ništa nam ne nedostaje. Prvu nakladu EP-a (100 CD-ova) prodale smo na europskoj turneji. Ako imaš dobar merch i mnogo turneja – jednostavno je prodati materijale.
Ovogodišnji EP Valovi, vaše prvo izdanje s novim bubnjarom, naišao je mahom na pozitivne kritike. Osjećate li zbog toga pritisak što se tiče rada na novom materijalu ili vam je to prvenstveno potvrda da nova formacija izvrsno funkcionira? Daju li Valovi naznaku novog smjera za Punčke?
Do izlaska Valova imala bih grozan pritisak pri izdavanju novoga materijala, do te mjere da bih zablokirala i u potpunosti sabotirala svoju kreativnost, a zbog straha da više nemam što za reći, da sam presušila i da više nikad neću napisati nešto dobro. Sada je to nestalo. Trenutno u nove pjesme ulazim bezbrižna i neopterećena, bez ikakvih očekivanja. Jedino što očekujem jest da budem zadovoljna djelom i da stojim iza njega. Tako da je možda u redu reći da su Valovi ne samo naznaka, nego zaista početak novih Punčki.
Zajedno s recentnim EP-jem predstavile ste poprilično prepoznatljiv vizualni identitet i odličan novi merch za koji je zaslužna dizajnerica/umjetnica Ena Jurov. Jesi li otprije pratila njezin rad? Novi vizuali djeluju kao popriličan odmak od dosadašnjeg minimalizma. Je li i bend sudjelovao u koncipiranju novih vizuala ili ste dali Eni odriješene ruke?
Enin rad pratim od početka, u njemu se pronalazim i jedva sam čekala priliku za suradnju. Nisam joj morala detaljno objašnjavati kako se osjećam i koja je pozadina pjesama. Ispostavilo se da je u sličnim fazama kao i ja. Imala je odriješene ruke uz samo nekolicinu naših želja vezanih uz boje, motive i atmosferu. Čini mi se da je savršeno vizualizirala sve što osjećam i želim reći.
Motivi novog mercha lako se mogu iščitati u feminističkom svjetlu, no prije nekoliko godina izjavile ste da niste feministički bend. Je li to imalo negativnu konotaciju ili se naprosto radilo o odbacivanju stereotipa ženskog benda koji se stalno nameće bendovima s (dominantno) ženskom postavom?
Prošla sam fazu u kojoj žustro odbijam biti dio te priče. Sve češće imam potrebu poslati nekog u k**ac jer glazbena kritika pri opisu naših koncerata opisuje moje ruke i haljinu, no i dalje ne želim Punčke nazivati feminističkim bendom.
Koja je moja dvojba? Ne želim bend miješati u to jer njega ne činim samo ja, niti se u svojim tekstovima/glazbi baviti problemima ravnopravnosti. Samim time smatram da ni nemam pravo reći da smo feministički bend, jer po toj definiciji to nismo. Isto tako, ne bavim se aktivno pitanjem ravnopravnosti žena; nemam puno znanja o tom i sličnim pitanjima kao netko tko redovito prati sva vezana događanja, proučava raznu literaturu i aktivno se zalaže i bori na svim frontama.
S druge strane, i dalje mi nije jasno zašto se automatski podrazumijeva da sam protiv feminizma ako se nisam javno očitovala da sam feministkinja? Zašto to automatski znači ako nisi s nama onda si protiv nas? Smatram da je činjenica što već deset godina djelujem u ženskom bendu te kroz naša dostignuća pokazujem da su žene itekako sposobne ostvariti sve što i muškarci u muškim bendovima, sama po sebi dovoljan pokazatelj na čijoj sam strani i što mislim o toj situaciji. I ne samo to – ako većina naš rad interpretira kao feministički – pa zar nije i to dovoljno jasno? Ne želim se kategorizirati, ne želim ni sebe ni Punčke stavljati u nikakve ladice. Želim samo djelovati onako kako mislim da je najbolje u tom trenutku, sukladno svojim osjećajima i instinktu.
Imate li dojam da se vaša glazba često tumači kroz feminističku prizmu, čak i kada se uopće ne bavi temama vezanima uz položaj žena u društvu? Jesu li osobne teme i stihovi ponekad (barem posredno) povezani s društvenom situacijom?
Naravno da jesu. Ipak reagiram na situacije oko sebe, donosim zaključke, formiram misli i kao emotivno biće reagiram na to što mi okolina servira. A ne servira uvijek lijepe stvari.
U intervjuima često kažeš nešto na tragu toga da u pjesmama jednostavno izbaciš stvari iz sebe, a pjesme Punčki kao da balansiraju između ljutnje i ranjivosti. Djeluju li pisanje stihova i svirka kao svojevrsni ventil, prilika da posložiš vlastite misli i osjećaje? Odakle crpiš inspiraciju?
Mogla bih reći da su Punčke moj alter ego; kanal kroz koji se punim i praznim. Na svakom našem live nastupu istovremeno se rješavam loših misli i osjećaja koji me svakodnevno opterećuju, ali se i inspiriram i punim energijom koja će mi dati snage za nove ideje, nove projekte, nove turneje… Spontano su Punčke postale moja terapija i kroz njih kanaliziram sve svoje boljke, dvojbe, strahove, bijes. Istovremeno se slažem, raspadam, preslagujem – jako mi je teško opisati taj proces, s obzirom da ne obuhvaća samo jednu stvar nego milijardu njih, a pritom ni sama nisam sigurna što sve. Upravo me to najviše i inspirira. Pokušavam pronaći odgovore na brojna pitanja, a sve što mi se događa na svakodnevnoj bazi utječe na to kako ću te iste događaje percipirati, prihvatiti, osjećati i na kraju reagirati na njih.
Osim novog stila u dizajnu promotivnih materijala, predstavile ste i zaokret u video spotovima. Suradnja sa sisačkim kolektivom B.A.K.A. možda i nije toliko neobična s obzirom da je Goran, ujedno član Punčki i B.A.K.A.-e. Kako je izgledala suradnja s njima? Spremate li još zajedničkih video uradaka?
Pratimo rad B.A.K.A. kolektiva od samih početaka i bilo je samo pitanje vremena kada ćemo zajedno izrealizirati spot za Punčke. Sve je teklo vrlo jednostavno, Goran i cijela ekipa su imali potpuno odriješene ruke, Anja i ja se uopće nismo petljale. Ispalo je super, stvorili su originalno i za njih prepoznatljivo vizualno djelo, a to je i bio cilj.
Generalno volite stavljati naglasak na spontanost i iskrenost, te energiju svirke uživo. Pa evo jednog neizbježnog pitanja: što možemo očekivati od vaše svirke u Rijeci?
Možda čak i nove stvari! Počeli smo kuhati nove pjesme pa ako nas ova inspiracija ubrzo ne napusti, možda ih skuhamo već u Rijeci i isprobamo prvi put uživo! 🙂
