Automatizacija je tehnološki i društveni proces koji transformira “svijet rada”, a pritom otvara i brojna pitanja o budućnosti umjetnosti i umjetničkog rada.
Budućnost poslova i rada u razvijenom tehnološkom kapitalizmu veoma je neizvjesna, a kao važan faktor koji doprinosi toj nesigurnosti uobičajeno se spominje automatizacija rada, odnosno proces u kojem strojevi preuzimaju zadatke koje su nekoć obavljali ljudi. Utjecaj automatizacije na strukturu rada podrobno je na Kulturpuntku opisao Tomislav Medak, pruživši povijesni pregled od njezinog prvog zamaha u periodu industrijske revolucije kada je zanatsku proizvodnju zamijenila podjela rada na pojednostavljene zadatke, sve do današnjeg vala u kojem umjetna inteligencija, veliki podaci i mobilna robotika preuzimaju poslove za koje je donedavno bilo nezamislivo da ih obavlja stroj. Od mehanizacije do robotizacije i kompjuterizacije, svaki val ovog procesa promijenio je ili dokinuo brojna radna mjesta i čitava zanimanja.
U recentnim projekcijama budućnosti poslova obično se ističe kako najveći rizik da ih se proglasi suvišnima prati rutinske poslove, dok se kreativni poslovi, uključujući umjetničke, nalaze u najmanjoj opasnosti od toga da ih se automatizira. Međutim, pogledamo li pobliže kako funkcionira umjetničko polje danas, ubrzo će nam postati jasno kako automatizacija na njega već nepovratno utječe, što otvara brojna pitanja ne samo o budućnosti, već i o sadašnjosti umjetničkog rada. Primjerice, 2018. godine na umjetničkom tržištu imali smo priliku pratiti prvu značajnu akviziciju umjetničkog rada u čijem je stvaranju sudjelovao algoritam, a aukcijska ga je kuća Christie’s prodala za 337 000 funti. Osim toga, prilično je odjeknuo potez skladateljice i glazbenice Holly Herndon koja je stvorila umjetno inteligentnu bebu Spawn s kojom supotpisuje svoj najnoviji album. Ma koliko anegdotalno, ovi primjeri svjedoče o tomu da stvaralaštvo umjetne inteligencije na velika vrata ulazi u područja umjetničkog tržišta, kao i umjetničkog radnog procesa.
Foto: Janez Janša / Aksioma
Na općenitijoj razini možemo pratiti kako promjene uslijed automatizacije utječu na rasap niza društvenih pretpostavki o umjetničkom radu koje su utemeljene u ideji (ili ideologiji) autonomije umjetnosti. Teoretičar Sven Lütticken u tekstu na e-fluxu objašnjava kako je tržišna logika suštinski izmijenila umjetničko polje još tijekom prethodnog stoljeća, uključujući institucije i percepciju umjetničkog rada, a zatim se tržišnoj logici pridružila i tehnološka. “Do današnjeg trenutka, logika kapitala spojila se s logikom tehnoznanosti: ako platimo, možemo dobiti real-time algoritamske savjete o tomu koju umjetnost ima smisla kupiti ili odbaciti”, ustvrdio je Lütticken. Kategorije koje automatizacija u takvoj sponi kapitala i (tehno)znanosti najviše uzdrmava ideje su individualnog genija, inspiracije ili talenta. Riječ je o konceptima koji su služili i još uvijek služe prikrivanju činjenice da je umjetničko stvaranje – rad, a ne idilični proces zanesene kreacije u kuli bjelokosnoj.
Pitanja (umjetničkog) rada, kao i granice ljudskog i neljudskog rada važne su preokupacije Sanele Jahić, slovenske umjetnice čije najnovije istraživanje na zanimljiv način isprepliće umjetnički i strojni radni proces. U radu čiji je naslov Raditi za nestanak rada umjetnica ispituje stvaralačke mogućnosti algoritma koji je stvorila u suradnji s Iztokom Lebarom Bajecom i Jurom Demšarom s ljubljanskog Fakulteta za računalne i informacijske znanosti. Algoritmu je zatim dala nimalo jednostavan zadatak, uputivši ga da se suoči s njezinim čitavim umjetničkim radom.
Foto: Jure Goršić / Aksioma
“Pretvorila sam svoje umjetničko djelovanje – svoje radove, istraživanje i interese koji su nastajali tijekom proteklih 14 godina – u podatke. Kao podaci, svojstva mojih umjetničkih radova postaju tablice brojeva; svaka kreativna odluka pojavljuje se kao red znamenki. Zatim prepuštam odlučivanje prediktivnom algoritmu. Stroj rabi skup podataka kako bi analizirao i identificirao uzorke u mom umjetničkom radu, a onda predviđa sadržaj i estetiku mog sljedećeg rada”
, objasnila je Jahić proces rada s algoritmom, pojasnivši i kako je riječ o istraživanju koje provodi posljednje dvije godine, a njegovu završnu fazu izložit će u Rijeci kao dio programa Dopolavoro u sklopu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. U toj je fazi među podatke uključila i svoja nedovršena istraživanja, pruživši algoritmu uvid u proces nastanka umjetničkog rada kako bi na koncu vidjela može li on stvoriti nešto zaista novo i nepredvidljivo.
Ovakvo izlaganje procesa vlastitog rada prediktivnoj tehnologiji, tj. njegova kvantifikacija, na zanimljiv način rezonira sa značajnim promjenama koje u umjetničko polje unosi automatizacija. Prije svega, pristup Sanele Jahić propituje granice (i ograničenja) koncepata umjetničke kreativnosti i autorstva.
“Postoje razna područja života u kojima, čak i kada strojevi postupaju originalno ili kreativno, možda ne cijenimo njihova rješenja jer dajemo prednost ljudskoj kreativnosti, što posebice odzvanja u umjetničkom kontekstu”, naglasila je umjetnica ovu problematiku.
Ako promišljanja automatizacije često zastaju na razini usporedbe mogućnosti ljudi i strojeva, ovakav pristup izmiče tim uskim okvirima jer se radi o suradnji s tehnologijom, pa onda i iznalasku novih načina da se njome rukuje i da ju se uključi u umjetnički radni proces.
Foto: Ivan Grohar
Rasprave o utjecaju automatizacije na budućnost rada možemo pratiti između dva pola. S jedne strane prisutni su pesimistični izrazi zabrinutosti da će tehnološki razvoj ukrasti naše poslove, velik dio ljudske radne snage pretvoriti u tehnološki višak i donijeti masovnu nezaposlenost na koju uslijed propasti projekata socijalne države društvo neće znati odgovoriti. S druge strane stoje automatizaciji naklonjenije perspektive poput akceleracionista i zagovarača kraja rada koji drže kako će nas tehnologija dovesti do društva bez tolike potrebe za ljudskim radom i na koncu pridonijeti ekspanziji slobodnog vremena.
Dok Sanela Jahić u neku ruku automatizira vlastiti umjetnički rad, u središtu interesa slovenskog umjetnika Saše Sedlačeka pronalazimo problematiku budućnosti poslova u užem smislu. U radu Oblomo, koji će također izložiti Rijeci u sklopu programa Dopolavoro, umjetnik se poigrava predviđanjima svijeta bez poslova i budućnosti neograničene dokolice. Naslov rada aludira na kanonskog književnog junaka Iliju Iljiča Oblomova koji tijekom čitave radnje romana ne ustaje iz kreveta, a Sedlačekov Oblomo je kriptovaluta koja vrednuje i nagrađuje – nerad. Kriptovalute su specifične po tome što nisu centralizirane, odnosno ne kontrolira ih središnji autoritet poput države ili banke. Umjesto toga, njihovu vrijednost i uporabu kao medij razmjene utvrđuju korisnici pomoću blockchain tehnologije. S obzirom na to da se radi o novom načinu razmjene, ne čudi što umjetnici/e sve češće posežu za kriptovalutama pri promišljanju mogućih ekonomija koje bi mogle postojati na drukčijim temeljima.
Na tom tragu, Sedlaček je razvio web sučelje kojemu će moći pristupiti svatko, a koji koristeći sustav strojnog učenja TensorFlow putem web kamere registrira i nagrađuje mirovanje sudionika, odnosno njihovu dokolicu, ljenčarenje ili odmor. Sustav će uključiti i online tržište na kojemu će se moći “trgovati” Oblomo novčićima. Oblomo funkcionira kao primjer spekulativnog dizajna jer stvara model (bolje) budućnosti, no s druge strane riječ je o nizu transakcija koje će se odvijati sada i ovdje, pa u tom smislu projekt prelazi iz domene spekulacije u virtualnu i fizičku sadašnjost.
Međutim, kako se danas i struktura radnog vremena i vremena za odmor izmijenila, pa su čak i “dokolica i slobodno vrijeme prožeti tjeskobom i osjećajem odgovornosti”, kako je primijetio zagovarač redukcije radnog vremena David Frayne, upitali smo umjetnika vidi li ideju plaćenog nerada zaista u utopijskom ključu. “Početkom 20. stoljeća mislioci poput filozofa Bertranda Russela i ekonomista J.M. Keynesa, ali i umjetnici kao što su Duchamp i Maljevič predviđali su i slavili ideju post-radnog društva. Danas postoji mogućnost da roboti i umjetna inteligencija zamijene lošije plaćene poslove, čak i u zemljama u razvoju. Za mene, ovo jest utopijska pojava. No istovremeno svjedočimo isključivo distopijskom naličju istog procesa uz fenomene kao što su tzv. gig ekonomija, fragmentacija rada na mikroposlove, poslove koji su gotovo nevidljivi ispod sjajne fasade umjetne inteligencije”, istaknuo je i Sedlaček dvije strane automatizacije i drugačije podjele rada koja ju prati.
Automatizacija je ključan tehnološki, ali i društveni proces koji stubokom mijenja “svijet rada”, pri čemu neminovno transformira i sustave društvenih odnosa, a onda i ulogu, funkciju i status umjetnosti u društvu. Njezine obrise možemo potražiti kako u mijenama unutar umjetničkog polja – poput sve veće pažnje upućene nematerijalnom radu i nedovršenim procesima – tako i u daljnjem pretresanju nekoć stabilnih i neuptinih kategorija. Na koncu, jedno od ključnih pitanja o ulozi automatizacije u budućnosti rada, u kojemu umjetnost može odigrati značajnu ulogu, moglo bi biti sljedeće: kako nam nove tehnologije mogu pomoći da osvijestimo vlastite, ljudske – ili, bolje rečeno, društvene – slijepe pjege ili “greške u sustavu”?
Tekst je nastao u suradnji udruge Drugo more i Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
